Piše: Miloš Lalatović
Jedan od kontaverznijih ljudi svoga doba bio je književnik Oskar Vajld. Izlazio na scenu sa cigaretom, što je šokiralo viktorijance, drugovao sa ozloglašenim osobama, život do četrdesete proveo u sreći. Onda se sve srušilo. . .
Najpoznatije djelo ovoga književnika je „Slika Dorijana Greja“, u kom se u značajnoj mjeri otkriva njegova ličnost. Interesantna odlika ovoga romana je što se u njemu portret predstavlja na nadprirodan način, kao slika duše koju čovjek želi da sakrije po svaku cijenu. Toliko je jak taj nagon za skrivanjem svoje unutrašnje ružnoće, da su ljudi spremni da ubiju svoju dušu. . .
Oskar Vajld je Irac, pisao na Šekspirovom jeziku, vjerovao da se u neumjerenosti krije sreća, želio da bude slavan pa i po skandalima. Nije ni očekivao kakvu će cijenu toga platiti. Ali kao da je u svom pomenutom romanu to naslutio. Njegova slika je bila okačena javno kao simbol prezira i sramote, pa potom i zaborava. Umro je ostavljen od svih. . .
Čovjek, koji je platio cijenu otkrivanja svoje ličnosti, na poseban način. Možda se o nekome nešto zna, ali tek kad ljudi ogole nekoga, onda se javlja ta nemilosrdnost, odvratnost te osobe u njihovim očima. Kao da do tad ništa niko nije vidio ni primjećivao.
Dugo vremena posle, na godišnjicu njegove smrti ljudi su ga rehabilitovali, rimokatolički sveštenik je održao dirljiv govor upoređujući ga sa jevanđelskim bludnim sinom, koji se vraća u naručje Oca.
Bilo kako-bilo, izgleda da Vajld, čim je naišao na toliku javnu osudu svijeta, poput mnogih andergraund junaka nije mu ni pripadao. Bez obzira kakav bio, možda je bio bolji od većine onih koji su ga osudili. On je svoju „sliku“ iznio javno, trpio osudu i kaznu zbog njenog izgleda, dok su je drugi poput njegovog junaka sakrili u podrum, pokazavši svoju sve ljepšu spoljašnjost, a iznutra su krvarili, gnojili, smrdjeli, na kraju je pocijepali i ubili.
Mnogi ljudi i sa ovih prostora bili su naklonjeni Oskaru Vajldu. Bleženopočivši otac Luka Anić, volio je njegove bajke, koje je kao asistent čitao svojim studentima. Režiser i pisac Dragoslav Bokan napisao je o njemu knjigu. Pominjao ga je i Vladika Nikolaj Velimirović.
Sve u svemu, izgleda da je Oskar Vajld bio dobra duša, čiju je „sliku“svijet toga vremena iz njemu znanih interesa tako nemilosrdno pocijepao. . .
