Piše: Miloš Lalatović
Ima ljudi kojih će se rijetko ko sjetiti, kad odu sa ovoga svijeta. Rijetko ih se ko sjeti i dok su na njemu. Kao da mu nijesu ni pripadali. Ne znam, ni tacno kojem su pripadali?
Neobični, bolesni, smrdljivi, nefunkcionalni, čudni. Skrajnuti. Ćutljivi ili previše pričljivi. Nagli, usporeni. Ko ce ih uhvatiti? Ludi. Prosto. Baš ludi. Šta je to uopšte ludost? Ovi nesrećnici, često su kritikovani, mnogo.Od svakog. Najviše zbog svoje nefunkcionalnosti. A može biti da su se i trudili. Ovi ljudi su karakteristični za sve djelove svijeta. Od Amerike, gdje nesrećnici žive u kartonskim kutijama. Nepovezano pričajući. Ko zna sa kim? Usput se i pas, nekog urednog građanina pomokri po njima, dok se šeta sa njim. Da, i pas je uredan. Do balkanskih sela, gdje slični ,,ludaci“, takođe žive. Pričaju i oni sami sa nekim. Intenzivno pušeći, kad imaju. ,,Paraziti“.Trebalo bi se osnovati svjetsko udruženje ovakvih tipova. Problem je što oni ne bi umjeli, baš, da se organizuju. I niko ne bi ni bio zainteresovan za to. Nije ni bitno. Bitno je da oni uhvate neki svoj sistem, i da znaju, koliko im je prodavačica naplatila nečega, eto čisto ,,da znaju“. Iz samo njima znanog razloga. Bio to Džon, Ranko, Marko ili kako već. Samo jednog dana osvanu, preminu ovim svijetom. U razvijenim državama, pobrinu se za njih socijalne službe. Uz suze nekog tamnoputog druga sa psom ili mačkom na pogrebu ,,slučajno rođenih“. Posle im se i ne zna ni grob. Na Balkanu kažu, eto umro je taj. Sahrane ga, neka sestra, brat. Uz svo balkansko posmrtno posluženje. Cigarete i rakiju. Eto, i posmrtni govor im je bez neke velike priče. Jer, niko ne zna stvarno , šta bi se o njima moglo reći.Takvi su od mladosti. Posle sahrane se svi raziđu.
Ostane u nekom Harlemu, znak nekog uplakanog ,,crnje“ za svojim prijateljem. Na Balkanu krstača sa imenom pokojnika. Eto to je sve. Ali ipak mi se čini, da je njihova neispisana priča, vrlo ispisana. Možda više nego onih naizgled važnih, konvencionalnih ljudi, kojima se čitaju laskavi licemjerni posmrtni govori. Na Zapadu posle u limuzini, možda i uz neki šmrk i viski, kažu ,,ma bio je s….. . Ovdje, na Balkanu, ma bio je pas, oca mu j…. . Samo za one nesrećnike, niko ništa ne kaže. Valjda će se barem neko nekad sjetiti. Pa, makar i Bog, ko vjeruje u njega.
