Piše: Miloš Lalatović
Jedna od skupine ljudi sa margine, koji su postali neposredno pred svoju smrt ili posle nje poznati, jeste Vivijan Majer. Radila kao dadilja u bogataškim kuća, živjela u siromaštvu, čudna i misteriozna, ali , možda baš kao takva, uspjela je da uhvati skriveni tren života, takođe, nepoznatih, siromašnih i običnih ljudi.
Iako, umrla u bijedi, njene fotografije danas vrijede čitavo bogatstvo. Izlažu se u kultnim umjetničkim dvoranama. Ljudi, koje je Vivijan prikazala su najčešće građani Njujorka i Čikaga, njihovu melanholičnu, naizgled, dosadnu svakodnevnicu i rutinu. Uz slike ove velike umjetnice kad posmatrate sva ta lica djece i odraslih, najbolje idu zvuci džeza ili bluza. Vivijan je fotografisala i djecu bogatih ljudi, koju je čuvala. Svoje fotografije je skoro čitav život čuvala za sebe, ne pokazujući ih nikome, ali je, ipak, morala da ih proda za vrlo mali honorar u odnosu na njihovu stvarnu vrijednost zbog bijede u kojoj je živjela.
Miloš Lalatović: Svijet protiv Kurta Kobejna, čovjek , koga je prodao svijet, krvarenje iz dna duše
Ono što čini umjetnika velikim je činjenica da svojim umijećem i darom, uhvati nešto neuhvatljivo, pri čemu su bliski religijskim misticima. Slike ove divne žene više nego očigledno upravo to prikazuju, neku apofatiku, nedokučivost običnih ljudi, često onih marginalizovanih, poput crnaca, prodavca na trafici, koji čeka da mu istekne radno vrijeme, bolesne, nemoćne.
Vivijan se što se tiče fotografije može uporediti sa književnim genijalcem Francom Kafkom, koji je takođe, za života bio nepoznat, čak, ostavio zavještanje svom prijatelju Maksu Brodu, da mu uništi sve rukopise, nakon njegove smrti, što ovaj na sreću, nije učinio.
Pitanje je koliko ljudi poput Vivijan ili Kafke, živi u našoj neposrednoj blizini i ne znamo mnogo o njima, a mislimo da znamo. Isto tako je njemački kompozitor Bah, za života bio nepoznat i umro u bijedi, iako se danas smatra najvećim kompozitorom svih vremena. Kao što kaže Leso Ivanović u svojoj pjesmi “ Ljudi sjenke“, da se za neke ljude sazna, tek kad ,,izađu crni posmrtni plakati, da su i ti smrtnici sa nama živjeli“. Parafraziram, ali to je suština. Neko će reći, pa šta je suština da se ima neki talenat, a ne iskoristi se života, u smislu neke materijalne satisfakcije? Suština je možda upravo u tome da se radi ono što se voli, a to nikakve pare ili slava ne mogu nadomjestiti, možda, čak, ovakve tanane duše poput Vivijan, mogu i poremetiti i izgubiti dati talenat ili ga umanjiti. Jer, diskretni heroji čuvaju talenat, poput čaše prepune skupocjenog mirisnog ulja, bojeći se da ne prospu ni najmanju kap.
