Piše: Jovo Pejović
U Podgorici se 22. decembra 2025. godine upokojio u Gospodu istaknuti crnogorski umjetnik Tomislav Tomo Pavićević. U njegovoj biografiji ostaće zapisano da je rođen 1952. godine u Titogradu, da je završio Višu pedagošku akademiju u Nikšiću, da je dobitnik Trinaestojulske nagrade za 2021. godinu, član Udruženja likovnih umjetnika Crne Gore od 1978. godine, da je imao veliki broj samostalnih i kolektivnih izložbi u Crnoj Gori i inostranstvu. Dobitnik je velikog broja nagrada i priznanja među kojima i:
– Otkupne nagrade „Savremeni crnogorski crtež“
– Nagrade „Slikari svome gradu”, 1979. godine,
– Nagrade ULUCG za 1990. godinu,
– Nagrade“Milunović, Stijović, Lubarda“, na tradicionalnoj izložbi ULUCG 1996. i 2010. godine,
– Prve nagrade na 57. hercegnovskom salonu 2024. godine,
– 2025. godine dobio je status Istaknuti kulturni stvaralac Crne Gore.
Svijet o kojem je Tomo sanjao, nije bio svijet u kome je živio. Zato ga mi, obični smrtnici, često nijesmo razumjeli, dok je nenametljivo i hrabro koračao u besmrtnost. Kroz svoja umjetnička djela, koja će biti predmet izučavanja za neka buduća vremena, on je nepogrešivo crtao našu prošlost i sadašnjost i skicirao budućnost. Iza njegove robustne, razbarušene, boemske ličnosti, krila se duboka emotivnost, koju su osjećali svi koji su bili u prilici da ga upoznaju izbliza.
Njegova dječja duša meka kao pamuk, koju smo osjećali pri svakom susretu sa njim u trenucima opuštenosti činila ga je vrlo omiljenim naročito među mladima. Nažalost, morao je mnogo više biti u gardu da bi se odbranio od zla koje je i njemu i svima nama prijetilo i prijeti neprestano. Kroz život nikada nije išao prečicom, niti je tražio i molio za nagrade i priznanja koja su mu obično kasnila. Mrzio je iz dna duše poslušnike i licemjere i govorio da ne može fukara biti dobar slikar. Zato je bio izuzetno strog prema sebi samom u traženju sebe u ovom obezvrijeđenom svijetu. Jednom prilikom Tomov prijatelj veliki pjesnik pokojni Ranko Jovović zapisa o njemu:“Samo izuzetno raščovječni neće osjetiti bol pred njegovim stvaralaštvom. Moram reći da bi Pavićević morao nekud da ode,pa da se vrati kao veliki slikar“. Tomo je kroz svoja umjetnička djela i način života iskazao svoj odnos prema ljudskom jadu i bijedi upozoravajući sve nas na najezdu prostačke nezaježljivosti koja guta sve pred sobom i zaklanja vidike.
Nažalost, mi kao društvo nijesmo primijetuli da nam postojanje takvih ličnosti pomaže da se kao narod uspravimo da se ne bi stidjeli sebe samah. Tomo u životu nije pravio kompromise čak ni onda kada je znao da time sebi čini štetu, svjestan da time to više ne bi bio on. Nema te ličnosti, ma kakav status u državi imala, koja ga je mogla potkupiti niti spriječiti da iskaže svoj stav i da se suprostavi kada je to smatrao potrebnim i onima koji su mu bliski i koji su mu daleki. I u pravilu, uvijek je bio u pravu. Zbog toga će ostati moralni uzor i čuvar našeg obraza i časti u ovim mutnim i obeščašćenim vremenima. Za mene kao njegovog mlađeg brata bila je privilegija imati ga u svojoj rodbini, kao nekoga ko je moja krv i ko može poslužiti svima kao uzor u borbi za najveće univerzalne vrijednosti.
Zato je njegov iznenadni odlazak otkinuo i dio moje duše iako sam svjestan da njegov odlazak nije kraj, već početak vječnog trajanja. Sada se njegova duša ogleda u svjetlosti vječne istine, bez bola, velika i mirna, i ostaće vječno da živi kroz njegova epohalna djela. U vremenu sveopšte grabeži samo za sebe, ni za koga drugog Tomo je ostao svoj, što je njega i njegovo stvaralaštvo učinilo još većim. Da je birao neki drugi konforniji put ne bi bio ono što jeste. Masovno prisustvo njegovom posljednjem ispraćaju 23.12.2025. godine, na groblju na Čepurcima brojne rodbine i poštovalaca potvrdilo je njegovu vrijednost i kao čovjeka i kao umjetnika. Neki od njih glasno uskliknuše:”Ode genije!” a ja bih dodao: srećan mu put u Carstvo nebesko, u kome će vječno živjeti i trajati i on i njegovo besmrtno djelo.
Izvor: IN4S
