Piše: Milorad Durutović
Dijalog je uvijek poželjan. Polemika je uvijek ljekovita. Cenzura je, s druge strane, neprestani strah od varvara koji samo što nijesu preskočili zid, pritajili se ispod tepiha ili škripnuli iz ormara tik pored kreveta.
Pa ipak, u životu sam se najviše plašio dijaloga.
Dijalog pretpostavlja poželjnog sagovornika, onog sa kojim si manje-više na istim talasnim dužinama. Tu nema šuma u komunikaciji — to je savršen način da ostaneš zatočen u sopstvenoj spavaćoj sobi, okružen raznim talismanima. Prestravljen. I budan. Sanjaš uvijek isti san…
„Šta čekamo na trgu okupljeni?
Treba varvari da stignu danas.“
Kavafijevo „danas“ proteže se kao noćna mora, napušta spavaću sobu, niz oluke sklizne do trga. Tamo su već ljudi, senatori se spremaju, govornici uvježbavaju riječi, a narod gleda prema kapiji. Sve je spremno za njihov dolazak. No varvari ne dolaze.
„I sad šta će s nama biti bez varvara?“
A šta će s nama biti bez dijaloga? On ne dolazi taman koliko ni drug Tito u filmu „Tri karte za Holivud“, uprkos dugim pripremama, uprkos tome što su svi bili spremni za doček.
Dijalog je performans. Scena. Prećutni dogovor sagovornika da ostave najbolji utisak o sebi. Onaj preko puta postaje sredstvo našeg sopstvenog predstavljanja, komedijaš koji povlađuje, podilazi, klima glavom kad bi trebalo da odmahne glavom, da se suprotstavi dovoljno glasno; da skine „bubicu“, napusti studio, opsuje režiju i uređivačku politiku kuće koja te navodno ugostila da kažeš ono što zaista misliš.
Ali ti to nećeš uraditi.
Dragi moj, ti misliš da dijalog uklanja zidove. Misliš da će vješto iznesena argumentacija pomjeriti bilo koga sa mjesta na kojem se već ušančio.
Neće!
Htio-ne-htio, postaješ sagovornik. Saučesnik lakrdije zvane kultura dijaloga.
Htio-ne-htio, ti si kulturan čovjek, učtiv, razuman. Ćutiš dok drugi govori, vjerujući da ćeš dobiti svoje vrijeme, ali ne shvataš da je i tvoje vrijeme takođe uloga, već uračunata kao dio nastupa.
Dobiješ riječ kad dođeš na red.
Kažeš sve što želiš, bez zadrške.
Lijevi klimaju glavom.
Desni klimaju glavom.
Voditelj ponavlja pitanje.
Ti ponavljaš argument.
Voditelj se kezi.
Kamera ostaje uključena.
Neko će kasnije izvući jednu rečenicu iz svega što si rekao i pustiti je da kruži društvenim mrežama, a ti ćeš, dok sve to traje, pokušavati da budeš razuman.
Demantovaćeš sve: red po red — profesorski.
Kasno ćeš shvatiti da će te upravo razumnost progutati.
Dok ti budeš mudar nadziratelj dijaloga, dok budeš pazio na ton, birao riječi, ostavljao prostor drugom da govori i brinuo da ne pređeš granicu pristojnosti, režija će nastaviti da radi svoj posao.
Neko će iz tvojih rečenica izabrati onu koja mu treba.
Neko drugi će je staviti u naslov, treći dodati sliku.
Četvrti će je prepričati.
Peti će ti, bez mnogo ceremonije, pripisati i ono što nijesi rekao.
Ništa ne vrijedi što si bio dovoljno jasan.
Jasnoća više nije uslov.
Važno je da slika bude dobra, a ona se pravi u montaži.
Pustiće kerove.
Pustiće kadrove da kruže oko tvoga čela: tvoje lice dok slušaš, tvoja ruka dok objašnjavaš, trenutak u kojem si zaćutao, pogled koji je trajao sekundu duže nego što treba. Od tih kadrova napraviće se čovjek kojeg si, možda, samo nakratko glumio.
Ti ćeš se prepoznati. I nećeš se prepoznati. A ipak, to si sada ti. Dijalog je završen. Sve je rečeno. Čak i ono što nikada nijesi rekao. I ti ćeš se smanjiti od stida.
Kamera će ostati uključena.
Izvor: RTNK
