Piše: Milorad Durutović
Već sam naziv knjige (Po)etike(te) jednog vremena funkcioniše kao višestruka igra riječi, siganilizujući da je i literarnost bitan kvalitet Ranka Pavićevića. Škola ruskog formalizma u prvim decenijama prošlog vijeka nagovijestila je „smrt autora“, da bi evropski strukturalizam takav radikalni zaokret receptivne i hermeneutičke perspektive dove do vrhunca. Razumije se, sve to u jednom više metaforičkom nego doslovnom smislu riječi. Međutim, upadom u eru digitalne civilizacije, intermedijalnosti i metaverzalnosti, činilo se da od autora, shvaćenog kao institut autoriteta i autentičnosti, neće ostati ni praha. U ekstremnom smislu riječi, tekst je postao autor, a autor je mogao biti i bot, avatar; dakle, i sâm proizvod imaginacije. Na nivou fikcije sve to može imati specifičnu draž, ali u realnom životu stvari stoje bitno drugačije. U stvarnom životu i za potrebe stvarnoga života potrebno je pokazati ličnu, danas bismo rekli, i građansku hrabrost; potrebno je istupiti svojim imenom i jamčiti svojom glavom i obrazom da autor, pisac, novinar, kolumnista može stati iza svake napisane riječi. Iz tog razloga koji je etički par excellence, sasvim neočekivano u ovoj, kako rekoh, novoj civilazacijskoj eri vaskrsnula je figura autora. I nigdje se to bolje nije vidjelo nego u žanru kolumnistike. To je žanr u kojem stvara i kojem pripada knjiga koju večeras promovišemo. Kolumna je ne samo u skladu sa svojom etimologijom, već i suštinski postala „stub“ novinarstva i, uopšte, javnog i intelektualnog diskursa; garancija da još ima ljudi koji svojim imenom i prezimenom razmišljaju, kritkuju, vrednuju, osuđuju, ironiziraju, ismijavaju, problematizuju najraznovrsnije aspekte javnog, društvenog, političkog, moralnog života.
Hoću da kažem, sve što je pisao Ranko Pavićević u pedesetak kolumni koje sabira ova knjiga, pisali su i mnogi drugi, ali on je sve to pisao u vrijeme kada su ćutali mnogi drugi, ili su pak svoje kritičke rezone iznosili dobro sakriveni iza paravana, lažnih imena, avatara, „botova“ i slično. I nije to činio u službi neke propagandne ili ideološke mašinerije, nego, bez izuzetka, uzimajući rakurs običnog naroda, čovjeka, ili građanina. Ovo naglašavam, jer mnogo čega što se danas prodaje kao kolumnistika, ipak to nije.
Durutović održao predavanje o Njegoševom spjevu Luča mikrokozma
Obilje tema, društvenih i političkih anomalija, od političke mimikrije, preko političke i privredne korupcije, sve do licemjerja svjetske politike, koje Pavićević obrađuje, mogle bi se prepoznati kao jedna, sinhronizovana i višedecenijska kritika političke klase, ili „političke elite“ kako se danas češće i sasvim naopako kaže. Pavićević istupa, javno, hrabro, pismeno, estetski korektno, čitalački razumiljivo, britko i jednostavno, kako bi nedvosmisleno razlučio nesrazmjeru između „političke istine“ i „životne istine“; kako bi pokazao da postoji provalija između politički, režimski, kreiranih slika lažnog progresa i života i uslova života, socijalnih, identietskih, ontoloških, ekonomski, običnih ljudi, a kojima su etika i poetika, ako hoćete, pošten i bogougodan život još ostali na vrhu aksiološke skale smisla življenja. Zato je i autor predgovora Pavićevićeve knjige poentirao na sasvim primjeren način govoreći da je ova knjiga svjedočanstvo „iz pera časnog građanina Budve“.
Ja znam da bi se danas za svakog časnog čovjeka moglo reći da je naivan, ili po onoj staroj izreci reći da su pošten i lud braća. Pa ipak, takve moguće konstatacije samo potvrđuju da je Pavićević bio u pravu kada je pred sami rasap SFRJ uočio da će nam glave doći, da će nam sistem vrijednosti, da će nam privredu, zdravstvo i školstvo, požderati novi „milijarderi“ i novi „ćutolozi“. Tako i naslov Pavićevićevog hrnografa kojim se otvara knjiga glasi „Pored nas šetaju milijarderi“, a odmah za njom slijedi naslov „Ćutolozi i etikete“; prva je kolumna datovana na 1984. godinu, a druga na 1985. Na samom početku svoje knjige Pavićević kaže: „Ćutanje je najgora varijanta odnosa mladih i čovjeka uopšte prema društvu“. Mogle bi ove riječi stajati i kao moto koji sažima osnovnu ideju ove knjige. Da ne bude zabune, „ćutanje“ može biti i privilegija mudrih, ali do istinske privilegije put je dug. Mogla bi se u kontekstu ove priče spomenuti jedna mudrost sa Dalekog istoka, iz drevnih vremena, koja glasi: „Ćuti. Ćuti. Posljednju istinu ne smiješ ni da naslutiš. Ali, da bi ćutao moraš prije toga mnogo reći“. Prema tome, Ranko Pavićević danas ima pravo čak i da „ćuti“, jer je pričao u vrmenima kada su se mnogi skrivali u svojim tišinama.
Dragi prijatelji, imalo je prostora da ulazim u analizu pojedinačnih tekstova iz ove knjige, da ostajem na aspektima „literarnosti“ ovih kolumni, u skladi sa onim što jeste i moj primarni profesionalni poziv, no želio sam večera iskazati samo toliko, jedno javno i lično priznanje gospodinu Ranku Pavićeviću.
Izvor: Borba
