Piše: Milorad Durutović
Erih From tvrdi kako „ne postoji kontakt između dva ljudska bića koji nema obostranog uticaja“. Pojašnjava dalje: „Nema tog susreta između dvoje ljudi, nema tog razgovora među njima, izuzev možda nekog najusputnijeg, posle koga će ijedno od njih ostati neizmenjeno – makar ta promena bila i tako majušna da ostaje neprimetna osim ako su ti susreti dovoljno česti da stvore zbirno delovanje“.
Svi ljudski susreti u žargonu narodne mudrosti mogu se svrstati u dvije kategorije: slučajne i suđene. Za ove prve reklo bi se da se dešavaju mimo našeg plana ili namjere, dok su ovi drugi – mislimo ili umišljamo – čin više, natprirodne sile ili same Božje intervencije. Oba suda ili utiska generišu se, zapravo, iz zone „promjene“ o kojoj govori i From. Što je promjena koju susret donosi veća, to se više smatra da je susret udesila viša sila. No, sve su prilike da je to najčešće zabluda onih što su skloni zaljubljivanju, pa i samozaljubljivanju. Jer, intenzitet promjene koju donosi neki susret sa Drugim češće izmiče našim saznajnim čulima. Ili pak posljedice susreta, socijalnog intenziteta, registrujemo post festum. Dakle, onda kada je već kasno aktivirati mehanizam odbrane mentalnog i duhovnog zdravlja. Otuda se može uvesti u razmatranje i treća, granična, kategorija, koju obično nazivamo „fatalnim susretom“. Moglo bi se, pritom, ustvrditi da su tzv. „fatalni susreti“ najtemeljnije pripremljeni i udešeni od strane onoga koji je krenuo nekom u su-sretanje. Jedan od načina da se to bolje razumijeva može se izvesti razmatranjem jednog pojma iz kliničke psihologije. Riječ je o „entraining-u”. Profesor, književnik i osviješćeni narcis Sam Vaknin pojasnio bi da je riječ o „sinhronizaciji“, odnosno „usklađivanju moždanih talasa jedne osobe sa moždanim talasima druge osobe. U kontekstu manipulativnih odnosa, um, odnosno moždani talasi žrtve postaju sinhronizovani sa moždanim talasima manipulatora kako bi se ostvarilo nešto što se zove spajanje sa umom manipulatora. Um žrtve postaje jedno sa umom manipulatora, a to omogućava manipulatoru da sprovede reorganizaciju uma žrtve“. Razumije se, iako djeluje prije kao neko pseudonaučno pojašnjenje, ovo pojašnjenje dolazi iz domena brojnih pokušaja da se pojasni tzv. fenomen ili mehanizam „ispiranja mozga“. Čini se da psihologija kao materijalistički i antiontološki utemeljena disciplina ne može dalje od pokušaja da čistom deskripcijom objasni, tj. ponudi „kliničku/socijalnu sliku“ odnosa žrtve i dželata/manipulatora.
Još više izlazimo iz domena naučne egzaktnosti ako se uputim u nešto veoma staro, drevno, kao što je to slučaj s alhemijom. Tamo možemo naći ime najstrašnijeg od svih demona, a njegovo ime je Obmana. Obmanjivač objedinjuje Laž, Prevaru i Žurbu. Zato je veoma efikasan. Njegov osnovni manipulativni mehanizam sastoji se u prerušavanju, lažnom predstavljanju, ali sa unaprijed oformljenim planom. Klasičan primjer takve socijalni igre jeste „ljepotica i zvijer“. Otuda se demon Obmane na kraju priče razotkriva kao demon Samoobmane. Drugim riječima, „ljepota“ i „zvjerstvo“ su dva lica istog fatalizma. To je socijalna igra u kojoj svako želi da promijeni onog drugog, da preuzme njegovo mjesto, posjedne kvalitet, moć ili snagu koju sam ne posjeduje. Prema tome za „fatalni susret“ potrebno je uvijek dvoje obmanutih i samoobmanutih ljubavnika smrti, osim ako nije riječ o bajkama. U njima je moguće da „samo-obmana“ mudrosno evoluira u „samo-prihvatanje.
