Nas su ubijali da nas izbrišu s mape postojanja, mi smo ubijali da prikrijemo njihovu krivicu. To je bio smisao svih ratnih reportaža. „671“ – da to shvatimo
Recepcija romana 671 u Srbiji određena je društvenom klimom koju kreiraju dva tabora: jedan čini lažni nacionalni korpus, svjesno ili nesvjesno sabran oko lažne nacionalne politike koja se vodi još od raspada SFRJ, a u ovim našim danima doživljava zenit pod vlašću koja ima koncesiju nad srpskom istorijom, duhovnošću, srpskim stradalništvom.
Drugi tabor je tzv. Druga Srbija, ostaci i nasljednici pozicija i privilegija crvene buržoazije, koji su u stvaranju Novog svjetskog poretka vidjeli novu šansu, lažna ljevica koja nasuprot prvom taboru sebi pripisuje čuvanje slobode govora, široke palete „ljudskih prava“ i „sloboda“, demokratskih vrijednosti, u ime napretka i novog poretka gušenje svega „reakcionarnog“.
Srednji put, koji ne pripada ni jednom od dva tabora ne postoji, bar javno – nevidljiv je.
Roman 671 je ničiji, on je siroče. Ima sestru, to je Molitva pod morem i, jedna drugu brane od kritika koju upute neki iz dva pomenuta tabora. Lažni nacionalisti kritikuju 671 da je drugosrbijanska, olako, bez vaganja – drugosrbijanci pak, knjizi zamjeraju da nije antisrpska, da se ne insistira i ne produbljuje do vrhunca zadovoljstva u opisu i seciranju srpskog zla.
I dok se lažni nacionalisti nose i vojuju sa, sada preminulom, Latinkom Perović i njenim partijskim odlukama s kraja 60–ih i početka 70–ih, previđaju ili se prave da ne vidi aktuelnu politiku i Latinku Perović našeg vremena u liku Ane Brnabić, djelovanje koje je štetnije na kulturni i svaki drugi identitet nego što je bilo komunističko. Pakao za izvrsne se nastavio. A, Jugoslavija? Ne mislim načelno da je to bio koristan projekat za Srbe, ali gledajući iz današnje perspektive, šta se s nama desilo u ovih 33 godine, koliko Jugoslavija ne postoji. Kako smo postupali sa svojom istoričnošću, državotvornošću, pravom na krvlju zalivene teritorije? Kako se izborila nacionalna inteligencija, narod, političari, svi mi zajedno? Ovo je samo pitanje, podstrek da razmislimo i da pokušamo odgovoriti da li je baš Jugoslavija bila ono najgore što nam se desilo? Zašto onda literarne slike, iz 671 odnosno estetski sadržaj čije iščitavanje dočarava atmosferu nekadašnje države smeta? Ipak, samo Jugoslavija je bila država u kojoj su živjeli svi Srbi. A danas?
Teško se može takvog sagledavanja prihvatiti lažni nacionalni korpus jer je on zabavljen rovovskom bitkom sa drugosrbijancima. Ta umjetna podjela je ram iz kojeg se ne može iskočiti. Naprotiv, sve se gura u taj kalup. Ako nešto ima nacionalni predznak mora se prilagoditi orkestru čiji su korifeji kontrolisani nacionalni intelektualci, istoričari, profesori koji do „tankih crevaca“ pile o drugosrbijanskoj opasnosti, „montenegrinskoj“ izdaji. Probuditi se odbijaju, preuzeti odgovornost neće, ta salonska pobuna je veoma uzbudljiva. To nije otpadništvo. I dalje su vidljivi i za njihov ego dovoljno. I dalje su na svojim radnim mjestima.
Pišući 671 bio sam svjestan i krivog razumjevanja i sopstvenog nepripadanja ni lažnom nacionalnom korpusu, ni drugosrbijanskom. Da, pisao sam roman za nagradu i kad god neko pročita moju knjigu to je za mene nagrada. Koji pisac ne priželjkuje nagradu? Kao simbol velikog broja ljudi koji će se susresti sa napisanom knjigom. Vjerovatno svaki. Ali, činjenica da sam roman 671 pisao u Gajsenhausenu, njemačkom seocetu u Bavarskoj, zatim u Marlu, na sjeveru, u šumi Hartvald, preko dana kuvajući u restoranu noću pišući govori da sam ja već krvavo platio za svoju slobodu izražavanja svojim radom, te da mi nagrada koja bi me trebala svrstati u neki tabor ne treba. Ja sam svoj ručak zaradio. A vidljivost takođe plaćam, opasnom i bezskrupuloznom istinom. Stanjem stvari. Kuvam i dalje.
Umjetnost je status. Pisanje je izlaz. Umjetnost je kao post. A u toku pripreme za post praštamo i tražimo oprost. Zato na početku 671 i Molitva pod morem. Nemam pravo da opraštam za žrtve ustaškog genocida kojima se bavi Molitva pod morem, ali mogu tražiti oproštaj za žrtve iz voza 671. Mogu zamisliti da sam se našao na mjestu tih nesrećnika. Radnika, studenata, seljaka. Oni nisu morali najprije poginuti na frontu, pa da bi se našli na listi srebreničkih žrtava, kojima mašu nevladine organizacije, promovišući jedan „sumnjivi zločin“. 671 je čist i nepotreban zločin. Kao i onaj iz Severina.
Ako treba da je 671 šifra moje sramote, neka bude. Može li običan, mali čovjek napisati roman o stradanju drugog malog čovjeka? Je li to sramotno? Rođen u Kninu 1974. U Srbiju došao na traktoru 1995. Iz svog ratnog iskustva sam naučio da pate i drugi. A taj drugi, on je isto Ja.
671 je sramota srpske države te 1993, jer postoje naznake da je zločin potpomognut od strane pripadnika državnih organa. Ni u 671 se nisam bavio istraživanjem, stoga taj roman nije novinarski. I dalje ne vjerujem da je moj srpski narod, zločinački narod. Tu leži važan dio razloga za pisanje 671. U predjelima nepoznatog i nedokučljivog, smatram da je taj zločin dio jednog opsežnijeg scenarija satanizacije Srba, stoga mislim da je za skidanje te ljage upravo dobar način da bez nepotrebnog drugosrbijanskog pokroviteljstva razmišljamo i pišemo o takvim slučajevima. Ne taj način činimo nepotrebnim u sve upleteni faktor „ljudskih vrijednosti“ iz Vašingtona ili nekog drugog centra.
Da li sam licemjer? Pišem o nacionalnim i crkvenim temama, a na drugoj strani autor sam romana o muslimanskim žrtvama. A zar nije pravo licemjerstvo kad na primjer svojatamo divnog Mešu Selimovića, a ćutimo o ubijenim Bošnjacima iz 671? Hoćemo li biti kao Hrvati koji pobiju milion Srba, onda stave Srbina na kovanice eura, u čijem selu nema struje a Srbin osvjetlio svijet? To je lažna nacionalna politika, stavovi koji odbijaju od nacionalnih vrijednosti. Jedna od njih je čojstvo. Zato, najprije, budimo ljudi.
Hvala autoru prikaza 671 na Stanju stvari. Dao mi je nagradu jer je pročitao knjigu. Nije ustao na pola, kako kaže, kad je u bioskopu gledao srpsku glumicu koja glumi silovanu muslimanku. To je neka druga priča. On je dao svoje čitanje knjige. Ali i nekoliko komplimenata koji su mi veoma važni. Da li je drugi dio knjige lošiji. Možda jeste. Možda je kritičar jednostavno potpao pod autosugestiju da je roman drugosrbijanski. To je vrlo prijemčiv kalup. Puno su toga prisvojili, brendirali.
Nas su ubijali da nas izbrišu s mape postojanja, mi smo ubijali da prikrijemo njihovu krivicu. To je bio smisao svih ratnih reportaža. 671 – da to shvatimo.
Izvor: Stanje stvari
