Mnogi naši ministri kao da hodaju po minskom polju. Svuda su smetnje. Svuda su duboko iskopani rovovi koji služe da onemoguće slobodno kretanje i funkcionisanje. Neko se dobro potrudio da posije mine, da iskopa rupe
Ima u pjesmi Mindfield, benda Prodigy, jedna strašno zanimljiva konstrukcija. Ideja je prikazati glavu kao minsko polje. Sa glavom se ne smije igrati, treba čovjek biti oprezan. This is dangerous/Open up your head filled with shell shock”.
Shell shock je termin koji je nastao prije skraćenice PTSP. Prije nego je uspostavljen kao dijagnoza Post traumatski stresni poremećaj, koristio se izraz Shell shock i označavao je ljude koje ođednom pukne nezaliječena trauma iz Prvog svjetskog rata. Pogled tih izgubljenih ljudi pod stresom opisivan je kao “pogled od hiljadu milja”. Tako su oni bili zagledani. Panika, nesanica, šok, kao i problemi sa hodanjem, komunikacijom i uopšte problem sa prilagođavanjem normalnom načinu života imali su ljudi koji su preživjeli bombardovanje, rovove, granatiranje i ratni haos. Prije te divne konstrukcije PTSP, shell shock označavao je mentalni šok. Glava krcata svega, glava spremna da eksplodira. Teško onome ko je nosi.
Mnogi naši ministri kao da hodaju po minskom polju. Svuda su smetnje. Svuda su duboko iskopani rovovi koji služe da onemoguće slobodno kretanje i funkcionisanje. Neko se dobro potrudio da posije mine, da iskopa rupe. Sve u cilju da društvo ne može da mrdne, da se nova Vlada pokaže kao nesposobna, a da se narodu smuči, da kasnije pred neke nove izbore glasač što lakše sebi u bradu kaže: “Nisu ni oni prošli bili toliko loši, makar smo se mrdali”. To što smo se kretali unazad, to mačku o rep.
Nova Vlada svjesna je da ne smije nerazmrsive čvorove presijecati mačem, da ne može ići đonom na institucije, a institucije su povukle ručnu. Kao da im se i dalje diriguje iz onih kafića preko puta starog MUP-a. Iz onih čuvenih kafića što su nekad bili u Bulevaru Lenjina, a sad su u Bulevaru Svetoga Petra Cetinjskog. Uzde su i dalje u kafiću.
Zato i ne može naprijed. Ni metar. Svi bi, ali ne ide. Jer su rovovi svuda. Jer džaba i dokazi, džaba i naredbe, ako je himna tužilaštva pjesma “Zažmuri”. Jedni hapse, drugi oslobađaju. Sve u krug.
Čudo je da uopšte ima redovnih plata i penzija u ovom klinču. Toliko je šokantnih informacija od kojih bi se mjesecima oporavljale i neke brojnije i imućnije zajednice od naše. Ako neko misli da su građani imuni na sve afere, limenke i pandorine kutije i da ih sve to ne dotiče, neka analizira poglede ljudi koji čekaju autobus, koji sjede u kolima i čekaju zeleno na semaforu. Viđeće pogled sličan ljudima kojima je dijagnostifikovan PTSP ili Shell shock. Izgubljeni, pogled od hiljadu milja. Ljudi su toliko pod stresom da se prazne u saobraćaju, trube, deru se, psuju i nasrću jedni na druge.
Treba vjerovati da je i život borba i treba nabaviti sve tomove Knausgora – Moja borba. Treba tražiti spas od svakodnevice. Ventil. Jer, kako je krenulo, ovo će sve još dugo da traje. Više je kočničara nego pregaoca, a društvo je u kolektivnom mentalnom šoku. Shell shock made in Montenegro.
Ako se partije udostoje da postignu sporazum oko Tužilačkog savjeta, ne bi čudo bilo da narod izađe na ulice da slavi kao da smo osvojili zlato na olimpijadi. I to bi bila jedna od posljedica šoka. Ništa nova, ništa nova.
Đuro Radosavović
Izbor: Vijesti
