Kad te muka izvede u šetnju

Kad si mlad, mnogi od nas bi napravio štošta da lakše prođe, nešto ućari i utali se u kakvom prljavom poslu sa velikim parama. Tad ti se čini sve je to nekako prihvatljivo i samo ti padaju na um oni koji isto to čine i ništa im ne fali no ćetaju ka zanovijet.
Kad dođu neke druge godine i promijene se i situacije i ljudi, onda ti bude neprijatno kad god vidiš nekoga ko zna za ta tvoja nepočinstva i poganstva.

Gledam posljednjih dana dva takva primjerka u šetnji. To je ono kad te muka povede u šetnju. Kad ne možeš da izdržiš sa sobom i svojim mislima u stanu. Ili sa ukućanima koji bezosjećajno traže i zahtijevaju kao u njihova srećna vremena kada se sve moglo završiti okretanjem telefona, i poslovi, i novci, i privilegije, i časti. Svakako i pakosti.

Čekam tu na semaforu gdje se ukrštaju bulevari Svetog Petra i Džordža. Čekam zeleno i uočim jedinstven osmijeh i brk Milana Roćena. Zastade da ga pozdravi jedna ovdašnja ulizica. Milana valjda golica ova što ga je povela u šetnju pa tih dvadesetak sekundi, koliko sam čekao zeleno, nijednom ne zadrža pogled na nevoljnika što mu se obradovao. Sve nešto pogledom traži u ćošku oka. Nešto ga interesuje iza, očekuje nešto ili zazire od nečega. I izvještačeno se smije pokušavajući da sakrije da ne upravlja očima. Vjerovatno sve ovo nije ni moglo stati u tih dvadesetak sekundi Milanove nelagode i mog čekanja zelenog. Možda sam domislio njegove strahove i nelagode. A nije ni teško zamisliti tokove i sklad misli i opreze čovjeka koji tri decenije sjetuje Đukanovića i divi mu se, a najbolji drugovi su mu Zoran Lazović i Duško Golubović. Trebalo bi to lice skenirati i posmatrati kada bi krenuo u šetnju sa drugovima, ali bez pratilaca iz podzemlja. Bili bi to studeniji izrazi lica od ovih durmitorskih večeri.

Pade mi sad na um kada je ono Đukanović prije koji mjesec izveo unuka u šetnju sa desetak pištolja. Svi su uočili raskoš kolica koja je gurao najkontroverzniji balkanski deda. Kao da je bilo teško uočiti iza nekoliko likova iz lovočuvarske službe. Normalan đed neće sa unučetom u šetnju ako sve nije potaman i na nebu, a ovaj u šetnju sa unukom sa tovarom municije. To mora biti velika muka.
Otvori se meni semafor i krenem iz grada prema Marezi i Spužu. Kad, kod groblja u Tološima drugi šetač bivši sudija Višeg suda u Podgorici, Radovan Mandić. Jedva ga prepoznah po jedinstvenom hodu. Ali prije opisa njegove jučerašnje pojave, podsjećanje na njegove dvije presude zbog kojih treba zapamtiti ovu individuu.

Ovaj šetač je oslobodio robije (donio oslobađajuću presudu) Brana Mićunovića koji je bio optužen da je na bolničkim kolicima ispred Urgentnog centra u Podgorici ubio Nikšićanina Radovana Kovačevića.

Isti sudija je izrekao oslobađajuću presudu za Damira Mandića, jedinog optuženog za ubistvo urednika „Dana“ Duška Jovanovića.
Juče se bješe utrontao kao da je riječ o najnemarnijem zemljoradniku ili čobaninu, a ne uglednoj perjanici Milovog pravosuđa.

Raspojasan u prevelikoj trenerci, s kačketom nabijenim do ušiju i naočarima za sunce, iako je bilo oblačno, a sunce zamaklo u Hercegovinu, prti Radovan trotoarom misleći da je njegove sudske podvige zaboravio svako pod kapu nebesku. Čak i najbliži bratučed, kolumnista Brano iz „Vijesti“, koji kad mu se god ćefne izbljuje se na koga drago ko nema njegove svjetonazore. A da ‘oće makar pasus, makar i pohvalno, o bratu Radovanu, ne bi žalio kupiti tu novinčinu.

Muka je, moj Milane i moj Radovane, kad te muka izvede u šetnju i zvijeriš očima na sve strane ili se trontaš da te ko ne prepozna.
Jedina neprijatnost koju ja vama i svima sličnima želim da dugo živite i šetate. I da kao ovaj put uživate u šetnji.

Miloš Vukčević