Razgovarala: Tamara Nikčević
Uđi, rode, kaže mi doktorka Branka Dapčević-Stanojević, najstariji potomak porodice znamenitih crnogorskih i jugoslovenskih antifašista, partizana i heroja Drugog svjetskog rata, uvodeći me u svoj lijepi stan smješten u srcu beogradskog Vračara. Njen suprug, inženjer Miloš Stanojević, dugo je bio predstavnik Progresa u Parizu. Preminuo je 2016. Ćerka Milica duže od tri decenije živi sa porodicom u Ženevi.
Profesor emeritus na Univerzitetu u Beogradu, doktorka Branka Dapčević, rođena je 1946. godine u Beogradu. Bila je načelnica Gastroenterologije u Gradskoj bolnici na beogradskoj Zvezdari, a na Institutu za kardiovaskularne bolesti „Dedinje“ Milovana Bojića izvela je prvu transplantaciju jetre u SR Jugoslaviji. Sedam godina je bila šef odjeljenja vodećeg evropskog centra za borbu protiv raka – klinike Villejuif u Parizu. Kao vrhunskoj naučnici, Vlada Francuske joj je 2007. dodijelila orden „Palmes académiques“.
– Ipak, nijesam htjela da ostanem u Parizu, vratila sam se u Beograd – kaže za Pobjedu.
POBJEDA: Nijeste zažalili?
DAPČEVIĆ: Nisam.
POBJEDA: Kada ste se vratili u Beograd?
DAPČEVIĆ: Krajem devedesetih, Slobodan Milošević je još bio na vlasti.
Politika je, rode, uništila naše živote. A i dapčevićevska narav naših očeva.
POBJEDA: Što to znači?
DAPČEVIĆ: Dapčevići su isključivi, teški, zadrti; nikada nisu umeli da pokažu emocije.
POBJEDA: Vi ste kćerka…
DAPČEVIĆ: Dragutina Dapčevića, trećeg po redu sina Jovana i Milice Dapčević. Najstarije dete u familiji bila je moja tetka Danica. Posle nje su došli Milutin, Peko, Drago i Vlado Dapčević.
Otac mog đeda Jovana bio je pop Niko Dapčević sa Ljubotinja. Bio je učesnik Bitke za Skadar i nosilac Karađorđeve zvezde. Kao „bjelaš“, njegov sin Jovan je 1918. godine podržao Podgoričku skupštinu. U novoj jugoslovenskoj državi bio je načelnik prosvete Zetske banovine. Posle okupacije 1941. godine, Jovan je, kao otac komunista i trinaestojulskih ustanika, uhapšen i interniran u logor u Albaniji, gde je i umro. Mnogo godina kasnije, njegov sin, moj stric Vlado Dapčević, preneo ga je i sahranio na Ljubotinj. Tamo leže prađed Niko, prabaka Stane, đed Jovan i Vlado Dapčević.
POBJEDA: Jesu li sva četvorica braće Dapčević bili komunisti?
DAPČEVIĆ: Milutin je bio predratni oficir, završio Vojnu akademiju u Beogradu. Bio je lep čovek, gospodin. Nije bio komunista. Nažalost, i on je, kao i Vlado, 1948. odveden na Goli otok.
Peko, Drago i Vlado su bili komunisti, heroji i učesnici Narodnooslobodilačkog rata. Drago je bio jedan od komandanata u Četvrtoj crnogorskoj proleterskoj brigadi, 1943. ranjen na Sutjesci. Pokazaću ti njihovo ordenje, izbrojati se ne mogu.
Jednom je, sećam se, kod mene na pregled došla nekadašnja Titova supruga Herta Has.
„Vaš otac je bio je čovek od najvećeg poverenja, pre rata je nosio pisma Titu“, rekla mi je.
Peko je bio španski borac i legendarni komandant partizanske vojske koja je oslobodila Beograd. Svi su, uključujući tetku Veliku, rođenu sestru mog đeda Jovana, prešli i Neretvu i Sutjesku i preživeli rat.
Po Egejskom i drugim morima: Goli otok i druga egzotična ostrva
POBJEDA: A Danica Dapčević?
DAPČEVIĆ: Zanimljiva je njena sudbina. Bila je lepa, gospodstvena.
„Ko je ona žena, izgleda kao italijanska grofica“, raspitivali su gosti na mojoj slavi.
Pre Drugog svetskog rata udala se za strica moje majke, inženjera Ljuba Lazarevića. Ti Lazarevići su iz Nikšića. Danica i Ljubo nisu imali dece, ali su imali lep brak. Otac Ljuba Lazarevića je bio poznati četnik, zvali su ga Savo Batara. Kažu da je bio upravnik nekog zatvora u Nikšiću. Čim su to saznali, Danici su braća poručila da se vrati kući na Cetinje.
POBJEDA: Je li se vratila?
DAPČEVIĆ: Je li se vratila?! Nego šta je?!
Ne znam šta je bilo sa Ljubom Lazarevićem – jedni kažu da je završio na Zidanom mostu, drugi u Americi. Danica je čekala njegova pisma, verovatno se nadala. Iako su joj se, posle rata, mnogi udvarali, nikoga nije htela. Jedno vreme je stanovala sa svojom tetkom Velikom.
POBJEDA: Čuvenom Tetkom?
DAPČEVIĆ: Tako je.
POBJEDA: I Vaša majka je bila iz Nikšića?
DAPČEVIĆ: Jeste, ćerka Vukašina Toškovića. Pre rata je završila nikšićku gimanziju, bila briljantan đak, najbolji; a onda je, iako je mogla dobiti stipendiju za studije medicine na Sorboni, u Beogradu upisala francuski jezik. Bila je sitna, nežna, krhka, veoma lepa, kao Francuskinja. Nije bila komunistkinja, bila je građanka, vaspitana i formirana u drugom duhu. Ni po čemu nije pripadala sredini u kojoj se našla. Nažalost, udala se za mog oca.
POBJEDA: Zašto – nažalost?
DAPČEVIĆ: Da je otišla na studije u Pariz, ne bi dve i po godine provela na Golom otoku.
POBJEDA: Zašto je odvedena na Goli otok?
DAPČEVIĆ: Zato što je bila snaha Vlada Dapčevića. Kada je Vlado uhapšen, od mame su tražili da se odrekne muža, ali je ona to odbila.
POBJEDA: Imali ste dvije godine kada je Vaša majka odvedena na Goli otok?
DAPČEVIĆ: Usred noći je zazvonio telefon, još pamtim taj zvuk. Javila se baka, mamina majka, koja je bila sa mnom u stanu.
POBJEDA: A otac?
DAPČEVIĆ: Iako se, kao ni Milutin, nije odrekao svog brata Vlada, tatu nisu poslali na Goli otok. Nije dao Vojo Biljanović.
„Drago je ranjen na Sutjesci, ima Behterovu bolest. Ostavite ga“, rekao je.
Tatu su poslali na Kosovo polje, gde je, na tamošnjoj železničkoj stanici, radio najteže poslove. Pre toga je bio pomoćnik ministra za turizam i trgovinu, a onda i direktor Državnog filmskog preduzeća FNRJ. Bio je ekonomista, u Zagrebu je pre rata završio fakultet. Kao komunista, organizovao je odlazak jugoslovenskih antifašista u Španski građanski rat.
I Peko je studirao u Zagrebu, Milutin i Vlado u Beogradu.
POBJEDA: Sjećate se, kažete, tog telefonskog poziva…
DAPČEVIĆ: I te veoma hladne noći. Imali smo lep salonski stan u beogradskoj Palmotićevoj ulici.
POBJEDA: Ne u Proleterskih brigada, današnjoj Krunskoj?
DAPĆEVIĆ: Ne, ne. U tu se kuću u Proleterskih brigada, odmah po dolasku u Beograd, uselila cela porodica Dapčević – baka Milica, Tetka, Milutin, Peko, Drago i Vlado sa porodicama i njihova sestra Danica. Prvi se odselio moj otac; na kraju su tamo ostale Tetka i Danica.
Tetku sam najviše cenila, delovala je kao heroina iz grčkih tragedija. Nije se udavala, uvek je bila tu za familiju. Rat je prošla pazeći da ne pogine neko od dece njenog brata Jovana. Crnogorska virdžina! Iako dobre duše, znala je da bude i surova.
POBJEDA: Kako?
DAPČEVIĆ: Kada se, nedugo posle rata, Peko vratio sa školovanja iz Moskve, sa sobom je doneo mačku, čijoj se lepoti divila cela porodica. No, mačka je ubrzo nestala: tetka ju je, saznali smo kasnije, izbacila iz kuće, procenivši da nema smisla ono malo mleka koje je familija dobijala deliti sa mačkom. I moj zec, koga sam jednom ostavila u Proleterskih brigada, završio je u Tetkinom loncu. Bile su to gladne godine, Tetka je imala svoje prioritete. Volela me je kao da sam sin.
POBJEDA: Kada su Vašeg oca poslali na Kosovo, a majku na Goli otok, ostali ste sa bakom, majčinom majkom?
DAPČEVIĆ: Tako je. Od bake su te noći tražili da im donese maminu ličnu kartu. Obukla me je na brzinu i nosila do Obilićevog venca, do zgrade Tanjuga, gde je mama radila kao prevodilac.
Tamo je pokušala da sazna gde je mama. Nisu hteli da kažu.
„Donesite paket, pa ćete videti. Ako neko primi paket, tu je; ako ne, tražite dalje“, rekli su.
Tata je vikendom dolazio sa Kosova, jedva sam ga čekala. Ipak, ne treba verovati muževima.
POBJEDA: Zašto?
DAPČEVIĆ: Kada su, nakon 5. oktobra 2000. godine, otvoreni dosijei UDB-e, tražila sam one svojih roditelja.
„Doktorka, nemojte da Vaša majka čita šta je Vaš otac govorio“, rekli su mi.
„Za to što je na Golom otoku sama je kriva“, napisao je moj otac, iako je znao da mama nije imala veze sa politikom, niti sa tim ko iz familije beži iz Jugoslavije, a ko ne.
Roditeljima nikada nisam rekla šta sam pročitala, ali se moj odnos prema ocu na neki način promenio. Bio je kukavica: tokom te dve i po godine koje je provela na Golom otoku, mami nikada nije poslao kartu (pismo).
POBJEDA: Kako je bio kukavica?! Nije se odrekao brata, iako je znao da su zbog toga letjele glave.
DAPČEVIĆ: Da, to je istina.
„Moj đed je bio pop, neću da me stigne prokletstvo Dapčevića“, govorio je.
Pored toga, Vlado je bio njegova krv, nije ga se mogao odreći. Mama nije.
Mama nije krivila Dapčeviće za to što je preživela. Volela je mog oca, nikada nije pomenula Goli otok.
POBJEDA: Što je radila nakon povratka iz logora?
DAPČEVIĆ: Diplomirala je filologiju, pa pokušala da se zaposli. Bilo je teško, dok jednog dana nije naletela na tatinog prijatelja, koji joj je, kao korespondentkinji za francuski jezik, pomogao da nađe posao u Investimportu, preduzeću jugoslovenske UDB-e. Šef joj je bio deda glumca Gordana Kičića.
„Nemoj da govoriš tako tiho, nisi više na Golom otoku“, rekao joj je jednom.
Mama je pokušala da se izbori sa tom traumom, mislim da je imala Štokholmski sindrom. Iako smo mogli da idemo drugde, jedno vreme je tražila da letujemo na Rabu. Putem bi povraćala, znala je da se sa prozora hotela može videti Goli otok.
Bila je neverovatna ličnost, ona je od mene stvorila to što sam. Da je na vreme otišla od Dapčevića, koji je nikada nisu prihvatili, sve bi bilo drugačije.
POBJEDA: Kako su se uopšte upoznali Vaši roditelji?
DAPČEVIĆ: Mama je Danici nosila pisma svog strica, tako se upoznala sa mojom ocem. Danica nije volela mamu, bila je ljubomorna na svog brata Draga što se oženio.
POBJEDA: Što je radio Vaš otac kada se vratio sa Kosova?
DAPČEVIĆ: Radio je kao ekonomista u jugoslovenskom preduzeću za spoljnu trgovinu, kasnije bio zamenik direktora Državnih robnih rezervi. U međuvremenu smo dobili novi stan i iz Palmotićeve prešli u ulicu 1. maj, preko puta Beograđanke. Konačno smo bili sami.
POBJEDA: Kako sami?
DAPČEVIĆ: Kada je tata prebačen na Kosovo, a mama na Goli otok, u naš stan se uselila porodica Ramiza Crnišanina, koji je bio omladinski funkcioner Jugoslavije. Đubre su bacali sa četvrtog sprata, a kroz našu kuhinju redovno prenosili nokšir do kupatila. Baka ih je molila da to ne čine u vreme ručka i doručka.
„Idajnici, zločinci!“, vikali su.
Kao dete sam strepela da ne dođe do nekog ubistva ili samoubistva. I tako deset godina.
Tata se žalio, pa su ih iselili i poslali nam učiteljicu, udbašicu najavljenu kao „bolje rešenje“. Bilo je strašno!
POBJEDA: Zašto?
DAPČEVIĆ: Prema nama se ponašala gore od prethodnih stanara. Otvoreno je pokazivala koliko nas prezire, znala da bude gruba, brutalna. Srele smo se mnogo godina kasnije.
POBJEDA: Gdje?
DAPČEVIĆ: Ležala na mom odeljenju u Gradskoj bolnici na Zvezdari, imala je rak pankreasa. Znala je da umire. Iako me je boleo želudac od muke, savesno sam je lečila.
Cela moja porodica nosi duboke tragove na duši. Kao devojčica sam imala teške migrene, koje su bile posledica stresova i trauma koje sam preživela. Najviše me je, sećam se, potresalo kada mama pošalje kartu sa Golog otoka. Baka bi sela na hoklicu, upalila svetlo i čitala. I plakala. Mama je želela da što više napiše, zato je pisala sitnim slovima.
„Dobro sam, ne brinite, proći će“, tešila nas je.
POBJEDA: Kako je uopšte došlo do raskida u familiji Dapčević, znate li? Kažu da su se upravo u toj kući u Proleterskih brigada Peko i Vlado Dapčević 1948. posvađali zbog Rezolucije Informbiroa i da je stariji brat, čuvši da se Vlado Dapčević izjasnio za Staljina, izašao iz kuće i prekinuo svaki kontakt sa familijom.
DAPČEVIĆ: Peko je tog dana samo zgrabio pepeljaru sa stola i besno izleteo iz kuće. Za razliku od Milutina i mog oca, Peko se javno odrekao Vlada.
„Šta će biti sa mnom?“, pitala ga je Tetka.
„Uvijek sam govorio – đe sam ja, tu si i ti“, odgovorio joj je Peko.
Zaboravio ju je. Suštinski, odrekao se cele familije.
POBJEDA: Koliko je članova porodice Dapčević robijalo na Golom otoku?
DAPČEVIĆ: Milutin, Vlado i moja mama. Govorilo se da smo unutar porodice imali potkazivača.
POBJEDA: Tetka nije odvedena na Goli otok?
DAPČEVIĆ: Nije.
POBJEDA: Jeste li se kasnije viđali sa stričevima Pekom i Vladom Dapčevićem?
DAPČEVIĆ: Nisam. Mama je volela Peka, a mislim da je i on nju i cenio i voleo. Rekla mi je da su se jednom slučajno sreli na Terazijama, pa u Mažestiku i da se interesovao kako sam, jesam li diplomirala, hoću li biti doktorka. Kada sam se rodila, Peko je već bio u SSSR na vojnoj školi; imam njegovo pismo. Iz Moskve se vratio, pričali su kasnije, sa dva kofera puna opreme za bebe. Voleo je decu, iako ne mogu reći da je bio dobar prema svojoj. Mislim da je za to najodgovornija njegova žena. Da je baka Milica ostala živa, Peko se nikada ne bi oženio Milenom. Ostao bi sa onom svojom partizankom.
POBJEDA: Sa Stanom Tomašević?
DAPČEVIĆ: Sa njom.
Pekov sin Vuk je nedavno umro, pogrešno je lečen. Pekova kćerka Milica, koja je arheolog, mogla bi ostati bez porodične kuće, jer spor oko nasledstva sa njom vodi ona novinarka, koja je navodno bila u vezi sa Vukom. Bojim se da će Milici oteti kuću.
Sa Vladom sam se čula telefonom. Sećam se da sam ga, na molbu njegove supruge Mišlin, jednom pozvala i rekla mu da odmah ide u Belgiju da primi terapiju citostatika.
„Ako si me zato zvala, bolje da završimo razgovor“, rekao je.
Bio je bolestan, ali nije hteo da se leči. Jednostavno – nije hteo!
POBJEDA: Što mislite o Vladu Dapčeviću?
DAPČEVIĆ: Da si to pitala moju baku Milicu, njegovu majku, znaš li šta bi ti rekla? Po naravi, najgori je bio Peko; najbolji po duši – Vlado. Tako ih je, rode, majka procenila. Drago je uvek bio razmažen, kao dete je dobio reumatsku groznicu, što se kasnije razvilo. Baka nije govorila o Milutinu, kao da sa njim nikada nije uspela da uspostavi bliži kontakt.
Baka Milica je bila rafinirana žena, iako je imala težak život. Rođena Jovićević, a Jovićevići su bolja kuća od Dapčevića. Baka se udala sa šesnaest godina, rodila petoro dece. Deda je bio lep, imala je muke s njim. Moja druga baka, ona po majci, bila je učiteljica u Nikšiću, i pričala da su se dedi Jovanu, kada bi dolazio u prosvetnu inspekciju, žene veoma radovale. Tetka je to znala, pa bi baku Milicu svojim komentarima često jedila.
Baka je umrla ubrzo posle rata i sahranjena na beogradskom Novom groblju. Tamo leže Milutin, Tetka i Danica. Moji roditelji su sahranjeni u grobnici moje bake po majci.
POBJEDA: Niste mi rekli što mislite o svom stricu Vladu Dapčeviću.
DAPČEVIĆ: Bio je veoma inteligentan čovek, ali rigidan, spreman da se žrtvuje za ideju. Nažalost, nikada nije razmišljao o tome da time upropaštava živote drugih. Celu porodicu je držao kao taoca.
Sa druge strane, Peko je bio strog, zadrt, često i okrutan. Za vreme Drugog svetskog rata, Drago i Vlado su bežali od njega – kažnjavao ih je, nije dozvoljavao da neko pomisli da su povlašćeni zato što su mu braća. Vlado mi je uvek bio bliži: fasciniraju me ljudi spremni da sve žrtvuju zbog ideje, makar ona bila i pogrešna.
„Goli otok se mora zaštiti“ poručuju iz Hrvatske: A šta Srbi misle o tome?
POBJEDA: Je li ideja Vlada Dapčevića bila pogrešna?
DAPČEVIĆ: Mislim da je Goli otok bio Titova najveća greška. Protiv staljinizma su išli staljinistički, mnogo nedužnih poslali na Goli otok. Sa druge strane, Vlado je bio protiv države, protiv sistema, to nije krio. Izjasnio se za Staljina, za drugu državu, morao je u zatvor. Ipak, tortura na Golom otoku nema opravdanje!
POBJEDA: Je li Vam prezime Dapčević bilo teret?
DAPČEVIĆ: Kako kad. Oni koji su hteli da mi podmetnu nogu, Dapčeviće su pominjali kako bi me diskvalifikovali ili kompromitovali. No, uspela sam uprkos Dapčevićima, koji su i osvetnici. Želja za osvetom otruje čoveka, a ja bežim od trovanja.
POBJEDA: Ipak, Dapčeviće krivite za sudbinu svoje majke?
DAPČEVIĆ: Oca nisam za to krivila, nije on… Mamu sam veoma volela, stalno sam imala potrebu da je zaštitim. Tata je bio vezan za mene, voleo me je i bio veoma tužan kada sam se udala. Mislio je da ne treba da se udajem. Bio je ponosan na mene, govorio je da sam prava Dapčevićka, isti đed Niko, koji je jedini u familiji imao plave oči. Tata je obožavao moje dete, bio pažljiv prema nama. Uvek uredan, sređen, veliki esteta. Znaš ono kad su Crnogorci gospoda! Ceo život je nosio Borsalino, u Metropolu imao svoj sto, sedeo sa prijateljima, sa ambasadorima i generalima. Od mame je mnogo i očekivao i zahtevao. Ona nije znala šta će pre od posla, radila je i kao sudski tumač za francuski jezik, zarađivala novac, kupila nam kuću na Cresu. Bila je galantna kao njen otac, đed Vukašin Tošković.
POBJEDA: Vaša ćerka živi u Švajcarskoj?
DAPČEVIĆ: Da, udata je za sina doktora Čede Vukmanovića, tj. za unuka popa Luke Vukmanovića. Milica je sa devetnaest godina otišla u Švajcarsku na studije i, kao jedan od najboljih studenata, u Ženevi diplomirala prava. Ima troje dece. Verovatno misli da sam stroga.
POBJEDA: Jeste li?
DAPČEVIĆ: Ne verujem. Ali sam pravična.
POBJEDA: Na koga od Dapčevića najviše ličite?
DAPČEVIĆ: Fizički, najviše na oca.
POBJEDA: Kome ste najsličniji po naravi?
DAPČEVIĆ: Ne znam. Mislim da sam hrabra i spremna da se borim za ono u šta verujem, pa neka košta šta košta. Direktna sam, ljudima u lice kažem što mislim.
POBJEDA: Najsličnija ste, dakle, stricu Vladu Dapčeviću?
DAPČEVIĆ: Vlado je bio jača ličnost. Zameram mu to što nije mario za posledice koje je porodica imala zbog njegovih odluka. Kada je poslednji put bežao iz Jugoslavije, iako je znao da nas nadzire UDB-a, došao je kod nas da se pozdravi. Srećom, nikoga nije bilo kod kuće.
Dapčevići nisu jedina crnogorska porodica koju su razorile politika i ideologija. Svi smo trpeli. Ipak, svi potomci naših roditelja uspešni su i školovani ljudi. Iza četvorice braće Dapčević ostalo je desetoro dece i jedanaestoro unučadi. Svi smo svesni da su nam preci istorijske ličnosti i heroji. Želimo da obnovimo imanje u Ljubotinju, a ne da se tamo vraćamo samo zbog sahrana ili kako bismo posetili grob nekoga od Dapčevića. To nije samo zemlja naših predaka, nego i naša… Znaš, primećujem da sam, što sam starija, sve više vezana za Crnu Goru. Moj otac uglavnom tamo nije odlazio.
POBJEDA: Zašto?
DAPČEVIĆ: Verovatno se plašio susreta sa prijateljima, njihovih pitanja o sudbini Dapčevića. Nije lako; retki su oni koji to mogu podneti. Ipak, ne mislim da je patio za Crnom Gorom. Racionalizovao je, iako je time mene kaznio. Sramota je što nisam češće odlazila u Crnu Goru, ipak sam ja Dapčevićka.
Nedavno sam pronašla testament mog prađeda, popa Nika Dapčevića, overen 1. novembra 1939. godine. Imam obavezu da od države Crne Gore tražim da nam vrati zemlju na Ljubotinju, da obnovi rodnu kuću braće Dapčević – crnogorskih heroja i antifašista, koja je srušena u ratu 1941. Međutim, Apelacioni sud u Crnoj Gori odlučio je da nam ne vrati zemlju na Ljubotinju. Znaš šta kažu? Šta hoće te komunjare!?
POBJEDA: Kako to da sami niste obnovili rodnu kuću Dapčevića na Ljubotinju?
DAPČEVIĆ: Kako?! Braća Dapčević nikada nisu mogla da se slože i dogovore oko bilo čega. Uvek su jedan drugom nešto prigovarali, međusobno se optužujući.
Kad je Vlado umro, išla sam na Ljubotinj na sahranu. Tata nije, bio je star. Videla sam da mu je bilo drago što sam otišla. Nije mi rekao – idi, sama sam odlučila.
Na sahrani sam videla predsednika Mila Đukanovića, rekli su mi da je pomogao.
Sećam se Vladove žene Mišlin: mala crna haljina i narukvica od slonovače. U ruci je držala divnu crnu tašnu i najlon kesu. Šta će joj kesa, pomislila sam. Kada su Vlada spuštali, otvorila je kesu i na kovčeg bacila grumen belgijske zemlje.
Čini mi se da je tati bilo teže kada je umro Peko.
POBJEDA: Ko mu je javio?
DAPČEVIĆ: Ja.
„Kako je umro? Je li morao da umre?“, progovorio je nakon dužeg ćutanja.
Rekla sam da je bio bolestan i da je umro na VMA.
„Šta ćemo sad?“, pitao je.
Delovao je nekako bespomoćno.
Iako su se razišli 1948. godine, Peko i tata su se povremeno sretali u Mažestiku, u Bezistanu, po gradu. Ali više kao poznanici, bez pokazivanja bilo kakve bliskosti.
Kada se vratio iz Atine gde je bio ambasador, Peko je dobio tifus. Šta misliš ko mu je pomogao? Pa, Drago. Moj tata je išao na Infektivnu kliniku, molio doktora Todorovića da ga smesti u bolnicu.
Strašni su i tragični svi ti njihovi rastanci. Ipak, najpotresniji je bio odlazak moje majke.
POBJEDA: Kako je otišla?
DAPČEVIĆ: Slomila je kuk i posle operacije ležala u mojoj Gradskoj bolnici na Zvezdari. Ne moram da ti govorim kako su je pazili. Mama je počela rehabilitaciju i dobila ono što je česta nuspojava nakon ortopedskih intervencija – emboliju pluća. Pored nje je tog dana bila njena bliska prijateljica, sestra Janka Vukotića.
„Javi, molim te, mom tati Vukašinu da Branka i ja čekamo brod za Goli otok“, rekla je i izdahnula.
Bio je to prvi i poslednji put da je spomenula Goli otok.
Izvor: Pobjeda
