Sve sam mislio da Aleksandar Vučić nema konkurenciju u političkom mesijanizmu, sve tako bio uvjeren, dok me nije zaprepastila lošom štrajkačkom izvedbom i snebivanjem na bini Marinika Tepić.
No, ostavimo po strani ova dva otužna političko-patološka manipulatora, jer više me zanima kako se političko mesijanstvo u Srbiji, i, uopšte, među Srbima tako lako prima.
Najprije bi čovjek pomislio da je to refleks našeg hrišćanskog identiteta, pobožnosti, čežnje za spasenjem; najprije pomislio i grdno bi se prevario.
Stoga, nikada ne treba zaboravljati da nas upravo Jevanđelje upozorava na jeres političkog mesijanizma. Recimo, ono mjesto Petrovog ispovijedanja (Mk 8, 29), kada apostol govori da Isus jeste Hristos. No, kada mu Hristos kaže da će postradati, da će ga ubiti, te da će treći dan ustati, Petar pokušava da ga odvrati od toga. Hristos odgovara: „Idi od mene sotono!”. Time se pokazuje da Petar čeka političkog mesiju, jer samim tim što Hrista odvraća od stradanja apostol figurira kao protivnik Boga.
U Markovom jevanđelju ima još jedno važno mjesto. Kada, naime, Jakov i Jovan, sinovi Zavedejevi, traže da u njegovoj slavi sjednu Hristu sa desne i lijeve strane, oni razmišljaju kao neki zemljaski ministri ili generali. Njima Hristos odgovara: „Ne znate šta ištete”. Uostalom, u ovom Jevanđelju Isus sebe ni na jednom mjestu ne naziva Mesijom.
Dočim, naš politički dvojac, Aco i Mara, ne libe se ni najmanje da igraju svoje mesijanske uloge glasno, javno, odvratno, u najvažnijim antihrišćanski i nemoralno. Ove političke persone utrkuju se ko će sebe predstaviti kao boljeg, modernijeg, iskrenijeg, emotivnijeg, tugaljivijeg Spasitelja nacije, naroda i građanstva.
Oni neće ni lijevo, ni desno već Hristovo mjesto da zauzmu.
Milovan Urvan
