Piše: Luka Jevtović
Alehandro Finistere je ležao u bolničkom krevetu, u koji su ga poslale povrede zadobijene tokom granatiranja Madrida krajem 1936. godine. One će ga onemogućiti, kao i mnoge oko njega u bolnici na Montseratu u Kataloniji, da ikada više zaigra fudbal.
Rođen kao Alehandro Kampos Ramirezu u Fisteri u Galiciji, sin telegrafiste na svetioniku (otud prezime – Finnis Terae na latinskom znači „kraj sveta“), odrastao je u La Korunji. Sa 15 godina otišao je u Madrid, gde ga je početak Građanskog rata zatekao kao urednika – a i uličnog prodavca – jednog književnog časopisa.
Bio je pesnik, a u ratu je postao jedan od bardova republikanskih boraca. Po okončanju Španskog građanskog i Drugog svetskog rata živeo je u Ekvadoru, a onda u Gvatemali, jednoj od poslednjih zemalja na svetu koja je i dalje priznavala Špansku republiku.
Početkom pedesetih godina, plašeći se puča (ispostaviće se opravdano), ambasador Republike u Gvatemali dao je Finistereu poverljive papire, sa idejom da ih ovaj odnese u Meksiko Siti. Uhvaćen od strane agenata generala Franka, stavljen je na avion za Madrid. Tokom leta obavio je sapun srebrnim papirom i, vitlajući njime sebe predstavio kao „španskog izgnanika, rešenog da detonira bombu u avionu“. Performans je bio dovoljno uverljiv, te je avion sleteo u Panamu. U Španiju se Finistere vratio tek posle Frankove smrti.
Ali, da se vratimo u 1936. godinu, on je bio samo mladić koji više ne može da igra fudbal. Ali… Alehandro Finistere je bio taj koji je izmislio futbolín, stoni fudbal, onaj na kakav se danas može naleteti širom sveta.
Ova vinjeta o jednom čoveku koji nije bio ni fudbaler ni trener, može biti i dovoljna za sve što treba znati o španskom fudbalu. To je u ovom veku daleko najrazvijenija fudbalska kultura na svetu. Nju su s jedne strane oblikovali ratovi, regionalni identiteti, centralističke težnje i unutrašnji otpori, ali je s druge strane španski fudbal izliven iz sirove ljubavi prema igri.
Sve to sadrži priča o Alehandru Finistereu.
Koreni španskog sporta
U 19. veku Španija nije imala razvijene urbane elite niti pravu građansku klasu koja je bila nosilac i raznosilac fudbala širom kontinenta. Kultura sporta ili sportskih igara nije bila deo španske tradicije.
Zemljoposednici su se bavili lovom, pučanstvo je imalo priliku da uživa u koridi. To je bilo toliko naglašeno da je kralj Alfonso XIII morao da šalje ekspediciju u Švedsku, kako bi Španci tamo izučavali metode Pera Henrika Linga, jednog od začetnika gimnastičkog pokreta, začetog u Nemačkoj po načelima Fridriha Ludviga Jana i otelotvorenog pod imenom Turnen. Ovaj, veoma nacionalistički orijentisan vid fizičke kulture imao je svoj oblik i u sokolskim društvima, među slovenskim narodima Austrougarske.
To je bio društveni milje u kome je fudbal omalovažavan, kao striktno britanski proizvod. Za ovaj sport su u Nemačkoj isprva koristili paušalne izraze Fussball ohne Aufnahme i Fussball mit Aufnahme („fudbal bez podizanja lopte“ (rukom), i „fudbal sa podizanjem lopte“).
Kada je konačno dospeo u Španiju, fudbal je morao da očara Špance brzo i duboko, kako bi uopšte opstao. Jasno je da je u tome uspeo.
Postoji teza, veoma potkrepljena, da uspeh fudbala (association fudbala) u nekoj sredini i njegov globalni opseg i popularnost nisu toliko vezani za način na koji se igra, već na način na koji se njime upravlja.
Za razliku od rigidno aristokratskih načela ragbi juniona, ili u velikoj meri kulture radnika o niže srednje klase ragbi liga nakon 1895. godine, te nacionalnih fudbala u Australiji, Irskoj, Sjedinjenim Američkim Državama i Kanadi, association fudbal je nosila kosmopolitski orijentisana evropska srednja klasa. Tako su, recimo, inženjeri ili lekari bili veoma zastupljeni među ranim fudbalskim entuzijastima.
Sama FIFA je osnovana 1904. godine u Parizu sa jasnom idejom propagiranja globalnog fudbalskog pokreta. Španija je bila jedan od osnivača, ali je, s obzirom da jedinstveni Fudbalski savez Španije nije postojao sve do 1913. godine, predstavnik španskog fudbala u ovoj organizaciji bio je zapravo predstavnik Madrida.
Španija prvi put izvodi nacionalni tim na teren tek 1920. godine na Olimpijskim igrama u Antverpenu.
Britanske preteče
No, vratimo se na početak. U 19. veku, nakon Karlističkih ratova (Guerras Carlistas), vođenih od 1833. do 1876. između frakcija društva pocepanih po praktično istim šavovima kao i 1936, Španija je bila osiromašena i iznurena zemlja i, kao takva, veoma povoljno je prodala britanskim ulagačima rudnike bakra nedaleko od andaluzijskog grada Uelve.
Britanski poslovni poduhvat obezbeđivali su britanski garnizoni. Jedan od vojnika, kapetan V.F. Adams, opisuje kako su, tokom jednog marša 1874. godine, on i njegovi drugovi igrali fudbal protiv radnika koji su gradili prugu od Uelve do rudnika, šezdesetak kilometara severno od grada. Bila je to prva fudbalska utakmica odigrana na Pirenejskom poluostrvu.
Postoje indicije, kojima različiti autori pridaju više ili manje pažnje, da je fudbal igran i pre ovog meča. Po nekim navodima, izvesni Škot po imenu Mekej, zaposlen kao doktor u kompaniji zadužen za zdravlje radnika, bio je prvi koji je organizovao fudbalske utakmice, i to između zaposlenih u rudniku kod Uelve i susednog rudnika, u kome su radili uglavnom Škoti. Ovi mečevi, navodno, igrani su još 1873. godine. Inicijalno, dakle, fudbal je u Španiji bio poduhvat Britanaca namerenih da obogate svoj društveni život.
Fudbal u Španiji, u prvim izveštajima nazivan i dalje „foot-ball“, nije dobio organizovanu formu još 15 godina. Vilijam Sundhajm, Anglo-Nemac, jedan od ljudi najzaslužnijih za kupovinu rudnika, inicirao je sastanak na kojem je 1889. godine osnovan Rekreativo Uelva, prvi španski fudbalski klub.
Tri meseca posle osnivanja, Rekreativo je u Sevilji odigrao prvi zvanični meč u Španiji, protiv tima sastavljenog od radnika u Seviljskom vodovodu. Od dvadeset jednog fudbalera na terenu u Sevilji tek dvojica su bili Španci, obojica iz Uelve.
Meč su registrovale i lokalne novine, predstavljajući uzgred i novu igru, „čiju osobenost čini to da se lopta udara nogom umesto rukom ili palicom, a u izvanrednim situacijama čak i ramenom ili glavom“.
Seviljska britanska kolonija odnela je pobedu rezultatom 2:0. Proći će 17 godina pre nego što ovaj grad dobije klub, koji će osnovati bogati španski zemljoposednici.
Iako najstariji klub u zemlji, Rekreativo nije previše znamenit fudbalski entitet u Španiji. Takvi će se pojaviti desetak godina docnije.
Baskijska škola
Bilbao, u Biskajskom zalivu večito okrenut Atlantiku, a ne Mediteranu, veoma je vezan za Englesku. U ovaj grad dolazili su rudari iz Sanderlenda i brodograditelji iz Sautemptona i Portsmuta. Bogatija lokalna omladina, mahom posle školovanja u Engleskoj, okupljena u eminentnom vežbalištu Zamacois, igrala je 1894. godine par mečeva sa pridošlicama iz Britanije, koje je lako gubila.
Četiri godine potom osnovan je Bilbao Fudbalski klub. On nema direktne veze sa Atletikom, koji je (jasno anglicizovanog imena – Athletic) osnovan 1901. godine. Najzaslužniji u poduhvatu davanja konačnog vida sada već zamamnom fudbalskom entuzijazmu u Baskiji jeste Luis Markes.
Atletik je 1913. godine izgradio stadion San Mames, brzo prozvan La Cátedral, prvi striktno fudbalski stadion u zemlji. Jednoj od prvih utakmica prisustvovao je i sam kralj. Prvi gol na ovom stadionu postigao je Rafael Moreno Aranzadi, ali svi su ga, tada i danas, uglavnom znali kao Pićićija. Najbolji strelac španskog prvenstva danas dobija nagradu koja nosi ime po njemu.
Voljen u regiji koja će potom postati poznata po odličnim centralnim napadačima (Telmo Zaraonaindija, odnosno Telmo Zara je takođe čedo Atletika), Pićići je čak naslikan na poznatoj slici baskijskog umetnika Aurelija Artete naslovljenoj „Ljubav na terenu za sport“. Pićići je naslikan u dresu, zaokupljen razgovorom sa mladom devojkom koja će, uzgred, kasnije postati i njegova supruga.
Fudbal je u Baskiji postao popularan među urbanom i obrazovanom višom srednjom klasom, ali je, kao i drugde, odmah nije poprimio oblik suda u kome se našao. Kraj 19. veka doneo je osnivanje Baskijske nacionalne partije (BNP). Sabino de Arana, osnivač stranke i otac baskijskog nacionalizma, kako se naziva, poznat je i kao prvi čovek koji je upotrebio izraz „Euskadi“ (skup Baskijaca).
Ova partija, i ideja za koju se zalagala, privlačila je poklonike iz iste demografske grupe kao i Atletik. Hose Antonio Agire, prvi čovek autonomne baskijske vlade tridesetih godina i vođa baskijskih borbenih jedinica tokom Građanskog rata, bio je dvadesetih godina fudbaler Atletika.
Kada tome dodate ideje iza onoga što se podrazumeva kao La Cantera, odnosno igranje za Atletik samo onih koje poreklo veže za Baskiju (jedan od osnivača Atletika i zamenik kapitena bio je i Alfred „Alfredo“ Mils, Britanac, ali on je u zvaničnoj istoriji kluba okarakterisan kao „como de casa“, odnosno kao lokalac), dobijate veoma jasno ideološki profilisan klub
Ipak, pod britanskim uticajem Atletik je igrao ono što je nazivano formacijom „1-2-3“, odnosno fudbal u kome lopta u tri dodira stiže od golmana do centralnog napadača. Dolazak Freda Pentlanda, Engleza i selektora Francuske na Olimpijskim igrama u Antverpenu, donekle je promenio ovaj pristup i fudbal Atletika učinio manje direktnim. No, ovaj spektakularno uspešni klub počeo je da igra proaktivni fudbal u pravom smislu tek nešto manje od veka kasnije, kada je u ovaj deo sveta stigao Argentinac Marselo Bijelsa.
Mediteranski štim
Nešto slično, viđeno je u Barseloni. Fudbalski klub Barselona nije prvi katalonski klub. Ta titula pripada timu iz Kosta Brave po imenu Palamos, koju su osnovali 1898. godine momci školovani u Engleskoj, rešeni da nastave da igraju sport u kome su uživali.
Hans Gamper je Švajcarac koji je učestvovao u osnivanju Fudbalskog kluba Cirih, a onda, sa svoje 22 godine, 1899. stigao u Barselonu. Namera mu je bila da odatle nastavi put u zapadnu Afriku, gde bi pokrenuo posao u trgovini šećerom. Nije najjasnije šta ga je nateralo da se zadrži u Kataloniji, ali je ostao u Barseloni i veoma brzo pokušao da nađe družinu za igranje fudbala.
Zajedno sa Volterom Vajldom i braćom Viti, Arturom i Ernestom, 29. novembra 1899. Gamper je osnovao Fudbalski klub Barselona.
Godinu dana kasnije, Anhel Rodriges, student inženjerstva, rešio je da na noge postavi „Špansko društvo za fudbal“ (Sociedad Española de Foot-ball), klub koji danas znamo kao Espanjol, sa namerom, kako stoji u osnivačkom dokumentu, da se „takmiči sa strancima iz Barselone“.
Borbene linije su počele da se povlače, posebno u trenutku kada je Espanjol tražio i dobio kraljevsko pokroviteljstvo, a sebi zadenuo prefiks „Real“…
Simbol Katalonije
Katalonski nacionalizam, koji kao i baskijski u ovom periodu ima veoma desnu orijentaciju (ETA, kao levo orijentisana paramilitantna formacija pojavljuje se dosta kasnije), svoj politički izraz dobija sa osnivanjem Regionalističke lige Katalonije. To se dešava 1898. godine, nakon ponižavajućeg poraza Španije u ratu protiv Sjedinjenih Američkih Država, u kojem je izgubila Kubu i Filipine, poslednje delove nekadašnje imperije. Za katalonske industrijalce ovo je značilo i gubitak tržišta za njihove proizvode, ali i simptom sloma autoriteta ili legitimiteta centralističke vlasti.
FK Barselona nije, kao Atletik, odmah postala činilac političke borbe. Poreklo njenih boja je dosta osporavano i pretpostavke idu od toga da su one izabrane jer su to boje škole Merčant Tejlors, Engleske javne škole u koju su išla braća Viti, pa sve do ideje da su crvena i plava boje Barseloninog dresa zato što su to bile boje Robespjerovih sankilotskih pristalica tokom i nakon Francuske revolucije.
Narandžasta i žuta, boje katalonske zastave, kao i krst Svetog Žordija, patrona grada, doći će koju godinu kasnije.
Trenutak kada je FK Barselona i prvi put postala simbol katalonske identitetske borbe, jeste dobrotvorni meč odigran 1925. godine, od koga je prihod trebalo da ide horu Orfeo Katala, koji je igrao značajnu ulogu u oživljavanju katalonskog kulturnog nasleđa još od 19. veka. Diktator Manuel Primo de Rivera, „Franko pre Franka“, koji je vladao Španijom od 1923. do 1930, već je bio počeo sa politikom zatvaranja regionalnih vlada i diskriminacije regionalnih jezika, i dozvolio je da se utakmica odigra, ali bez ma kakve povezanosti sa pomenutim horom. To, naravno, nije tako moglo da prođe u Barseloni…
Kao znak prkosa, osnivač Orfeo hora se pojavio na utakmici, zajedno sa još nekim prvacima katalonske političke borbe. Vitijevi, još uvek prisutni u klubu, pozvali su orkestar britanske mornarice sa broda koji se u zatekao barselonskoj luci, da na poluvremenu meča. nastupi.
Britanski muzičari, ne previše upućeni u detalje lokalne politike, pomislili su da bi bilo lepo da odsviraju i himnu Španije. Iznenađeni zvižducima, prekinuli su sviranje na pola i, nakon par trenutaka, počeli sa izvođenjem himne zemlje iz koje dolaze, što je čak dočekano sa odobravanjem okupljenih.
Španske vlasti su brzo reagovale. Zabranjeno je ma kakvo delovanje kluba na pola godine, dok je Hansu Gamperu sugerisano da napusti zemlju što je on, plašeći se za bezbednost porodice, i učinio.
Druga polovina dvadesetih godina je ipak berićetan period ovog kluba, sa Žozepom Samitijerom, Rikardom Zamorom i Paulinom Alkantarom kao vodećim fudbalerima. Prvo fudbalsko takmičenje u Španiji je upriličino 1902. godine kao Kup povodom proslave krunisanja Alfonsa XIII, ali je Prvo nacionalno prvenstvo održano tek 1929. godine i prvi španski šampion bila je Barselona.
Uspon Real Madrida
Baskija, Katalonija, ali gde je Madrid?
Real Madrid je izdanak kluba simpatičnog imena Sky Football Club. Njega su osnovali studenti elitne škole Institución Libre de Enseñanza krajem 19. veka. Prvi među njima bio je izvesni Luis Bremehiljo. Godine 1900. klub se račva na tzv. Novi fudbalski klub (New Foot-ball Club) i Fudbalski klub Madrid koji će 1920. godine postati Real Madrid.
Fudbaler Reala Santijago Bernabeu bio je među onima koji su, bukvalno, svojim rukama izgradili prvi stadion Madrida, koji je tek 1924. godine zamenio čuveni Ćamartin. Drvena konstrukcija ovog stadiona poslužiće kao potpala tokom odbrane Madrida od Frankovih snaga tokom Španskog građanskog rata.
Nakon Drugog svetskog rata u Španiji, svugde osim u Madridu i okolini, ukorenilo se uverenje da je general Franko bio ključna ličnost koja je omogućila Realu, do tada klubu koji verovatno nije bio najveći ni u svom gradu, da postane najveći na svetu.
Real Madrid je tako postao simbol, div-junak kastiljanskog centralizma, u blažoj verziji, ili kao junoša Kaudiljovog fašizma, prema nešto grubljim tumačenjima.
Franko je znao da različitim povodima daje različita priznanja igračima Reala, i sliku fudbalera sa simbolima yugo y flechas („jaram i strele“, simboli Frankovog reda) nije lako zaboraviti. Santijago Bernabeu zaista jeste u 40. godini pristupio Frankovim oružanim snagama, za šta je kasnije dobio i orden.
Barnabeu, koji je postao predsednik kluba 1944. godine, krajem šezdesetih godina je rekao kako je fudbal „učinio veliku uslugu domovini“, što je uvek tumačeno kako je fudbal uspeo da pacifikuje i omami špansko građanstvo, koje inače ne bi trpelo decenije diktature.
U osiromašenoj zemlji nakon rata, koja, zbog svojih veza sa Hitlerovom Nemačkom (pre rata dosta otvorenim, tokom rata obavijenim u plašt „neutralnosti“) nije bila uključena u Maršalov plan, uspesi Real Madrida, veruje se, svakako su prijali pučanstvu. No, teško je zamisliti situaciju u kojoj bi ovo imalo presudan uticaj na prihvatanje ili neprihvatanje političke stvarnosti.
Uostalom, Madrid je pao na samom kraju Građanskog rata 1939. godine, a i oni koji su ga branili od Frankovih falangi bili su usko vezani za Real Madrid.
Predratni predsednik FK Barselone bio je levo orijentisani političar Žozep Sunjol, koga su ubili Frankovi vojnici. Ali i predsednik Reala Antonio Ortega bio je vojni komandant republikanskih snaga i branilac Madrida, i bio je ubijen u Frankovom poratnom zatočeništvu. Rafael Sančes Gera, još jedan republikanski predsednik Real Madrida, odbio je da se povuče pre nego što će Nacionalisti umarširati u grad. Bio je zarobljen i mučen, ali je naposletku uspeo da pobegne u Pariz.
Sve to na stranu, Real Madrid je klub koji je decenijama igrao spektakularan fudbal. Tokom perioda poznatog kao Movida Madrileña, u godinama kulturnog i društvenog preporoda nakon smrti diktatora 1975, kao svojevrsni izraz madridskog duha igrao je verovatno najvoljeniji tim Real Madrida, kultni La Quinta del Buitre.
Bio je to tim u kome nije bilo baš ničeg Frankovog, a njegovi najvažniji igrači bili su momci koji su fudbalski edukovani upravo u Realovoj školi. Pored Emilija Butragenja (sa nadimkom Buitre, na španskom Lešinar), čuvenu petorku su činili još Sančiz, Mičel, Miguel Pardeza i Martin Vaskez.
Muzika u fudbalu
Teško je i nabrojati druge španske klubove, predstavnike drugih regija i sa njima povezanih političkih i kulturnih težnji. Ali to i nije presudno kada je reč o španskom fudbalu. On jeste oblikovan previranjima i sukobima, ali to ne utiče na to kako se u Španiji pristupa fudbalskoj igri kao takvoj.
Na fudbal u Španiji jesu uticali ratovi i politika, on se ovde ne igra uz koračnice – jer to se kosi sa samom prirodom ove igre – već uz sasvim druge vrste muzike i sasvim drugačije emotivne paroksizme. A jako, jako važno je kakva muzika prati fudbal i sa kakvim izrazom lica igrači izlaze na teren. U španskom načinu igranja fudbala nema ničeg militantnog.
U španskoj fudbalskoj školi, njenom dominantnom modelu prema kome se fudbal igra najmanje četvrt veka, postoji mnogo principa. Jedan od interesantnijih je čuvena „la pausa“, trenutak u kome igrač staje sa loptom, ne pomera se i, tako miran, čeka rivala. On želi da ga natera da trepne, da krene u pritisak i time otvori prostor koji će on ili njegovi saigrači iskoristiti.
Igranje fudbala, onako kako to rade Španci, kako su to radili decenijama i kako to rade sada, kada su ponovo šampioni Evrope, nije moguće bez doze spokoja.
Kada danas hodate ulicama Sevilje, a svako ko ima priliku morao bi makar jednom u životu da prošeta Seviljom, u izlozima, na balkonima, prozorima, gde god pogledate videćete zastave dva fudbalska kluba, Real Betisa i Sevilje.
Međutim, ovaj prizor nije nametljiv, nema u njemu nikakvog šepurenja. To je tek pokazivanje jedne veoma jake privrženosti, naklon glavom u prolazu višedecenijskih prijatelja. Ovaj prizor nije nametljiv zato što manifestuje prisnost dugotrajne i ustaljene emocije.
To je nešto što se može, u različitim formama, videti svugde u Španiji, ne samo u gradu u kome je odigrana igrana prva zvanična utakmica. Španci jesu talentovani, ali ono što ih izdvaja jeste razumevanje da je fudbal nešto što se (i) izučavanjem može unaprediti, i time nadograditi talenat. Toliko toga je u pristupu, u stavu…
I zbog toga o španskom fudbalu možete da saznate gledajući Rodrija ili nekada Ćavija Ernandesa, gledajući timove koje vode Pep Gvardiola ili Ćabi Alonso, ali i samo slušajući priču o Alehandru Finistereu, koji, eto, čak nije mogao ni da zaigra fudbal…
Izvor: RTS OKO
