Lijepo je to kada se oko toga gdje postaviti Njegošu spomenik čuju brojna mišljenja, makar ona bila i podijeljena. To može samo da služi na čast naciji i njenom velikom pjesniku, jer pokazuje koliko je potomstvo dostojno svog zaslužnog pretka.
Zato je valjda i dobar dio glasova za to da se Meštrovićev „Njegoš“ postavi na Lovćenu, prenebregavajući razumije se, neke objektivne razloge koji ne bi mogli ići u prilog tome. Zanimljivo je da većina onih koji su se oprijedjelili za Lovćen navode kao najvažniju činjenicu da je sam Njegoš odredio da mu kosti počivaju na Lovćenu. To je zaista tačno, i ta njegov aželja je ispunjena. Ali to nema gotovo nikakve veze sa Meštrovićevim spomenikom. Njegošev spomenik, po mom mišljenju, može i treba da ostane na Cetinju. Niko valjda ne misli na to da pjesnikove kosti vraća sa Lovćena i da „sabija orla u nizinu“, kako je neko istakao. Orao i dalje ostaje u svom gnijezdu koje je sam izvio. Zašto podizati spomenik na Lovćenu, kad je Lovćen najveličanstveniji spomenik kakvog nema ni jedan drugi pjesnik na svijetu. Vajarsko dlijeto prirode bacilo bi u zasjenak i najsavršenija djela koja može čovjek da napravi. Uz to, Njegoš je imao svoj grad, a imali su ga i Puškin, i Gete, i Šiler. Svi oni imaju svoje spomenike u njima i zašto da Njegošev grad ne podigne spomenik Njegošu.
Dakle Njegošev pravi spomenik je Lovćen i nijedan drugi ga ne bi mogao vjernije simbolizovati kao slobodarskog vizionara. Bilo bi grijeh kvariti ono što je priroda tako lijepo stvorila. Osim toga, niko nema pravo da uznemirava namučene pjesnikove kosti bilo kakvim građenjem, dograđivanjem i razgrađivanjem. Ostavimo „vatrenog poetu“ da miruje i druguje sa lovćenskim munjama jer je on bio zacjelo velika vatra, a vatra vatru traži. Ko ne vjeruje u ovo ne čita mudru Isidoru Sekulić, koja je napisala: „Uzeo je od bogova vatru i sve vatreno, taj ljupki, čaroliki, genijalni Rade Tomov“.
Komnen Bulatović, Prizren
Pobjeda, 13. III 1966.
