Prije nego maštom književnost se služi mačevanjem. Pisac bode i ubada, praveći imaginarne rezove ispod kože, koji se za jedan dan, za jedan vijek ili kroz hiljadu godina otvore kao žive rane na tijelu ljudskog trajanja. Tada čovjek postaje isto što i tekst, ali koji nije išaran pamučnim nitima, već je riječ o tekstu-čovjeku koga su, poput mnogostradalnog Jova, prekrile rane od tjemena do tabana.
Rane su zapravo aporije, što nalikuju porama na koži. No, svaki taj mikron teksta-čovjeka može očas postati ambis zbunjenosti, bespomoćnosti i sumnje. Iz njega može prokapati gorka krv iskustva. Može prokapati majčino mlijeko.
Katkad rane u književnom tekst jesu stare tajne, signal znanja da na ovom svijetu zaista ničeg novog nema.
Primjera radi, u psihoterapiji se danas govori i o „letećim majmunima“, nimalo umiljatim bićima, nimalo nalik „letećim medvjedima“. Prosto je riječ o poniznim slugama pakla. Oni, dakle, služe narcisima tako što − ponizni, ružni i nesvjesni − tumaraju po svijetu šireći laži i klevete svake vrste. Vješti u špijuniranju i denuciranju. Oni, poput pisaca, takođe bodu i ubadaju ispod kože, ali ne hladnim sječivom autentičnosti, invencije i kreacije, već šiljcima svoje smrznute duše.
Ima, dakle, ironije u tome što je sam izraz „leteći majmuni“ stigao iz ljupke i slavne priče za djecu, znane pod nazivom „Čarobnjak iz Oza“. Eto, najzad, jedne književne fantazije što se nakon čitavog vijeka bajkovne slave otvorila kao filigranski precizna rana (opis) košmarne stvarnosti.
Leteći majmuni sami po sebi nijesu ni dobri ni zli. Takvim figurama posebnu pažnju posvećivali su teoretičari groteske, nalazeći da je „ni-ni“ postupak esencija svake groteske. Na taj način je, recimo, modelovan lik Čičikova iz Gogoljevog romana Mrtve duše, ni mršav – ni debeo, ni lijep – ni ružan, ni star – ni odveć mlad; ili patka iz istoimene pjesme Vaska Pope, ni vodeno, ni kopneno biće. Riječ je, dakle, o graničnim bićima, o kakvima nešto kaže i Jevanđelje: „O da si studen ili vruć! Tako, budući mlak, i nisi ni studen ni vruć, izbljuvaću te iz usta svojih“ (Otkr. 3, 15-16).
„Mlakost“ se može definisati kao nesposobnost autentičnog života, nesposobnost da se sopstvena ličnost ostvari kao originalna činjenica egzistencije. „Mlakost“ letećih majmun-ljudi jedino omogućava da ih nosioci zla jedostavno postvare, da ih instrumentalizuju, koriste kao puko sredstvo ili oruđe za zlo-upotrebu. Stoga je grotesknost njihova sudbina, ali ipak ne i tragička sudbina jer, kako su još stari Grci znali, tragičko može biti samo ono što je istovremeno uzvišeno. Tako je još Aristotel smatrao da je tragedija (kao žanr) podražavanje ljudi koji su bolji od nas.
Milorad Durutović
