U ovim pandemijskim, da ne kažem, demokratskim vremenima, mehanika političkih tamnica iz prethodnog vijeka poprimila je dalekosežan efekat, izlila se kao kanalizacija preko zatvorskih zidina, pa sada umjesto neprijatelja čekamo spasitelje da zavrnu fekalne ventile. Sudeći pa američkim filmovima, spasitelji čovječanstva uvijek stižu na vrijeme.

Kada se susretnu dva filmska junaka u srpskom filmu „Profesionalac“, kada se, naime, nađu licem-u-lice bivši profesor, a potonji pisac i boem Teodor Teja Kraj (Branislav Lečić), i bivši agent srpske službe bezbjednosti, potonji taksista Luka Laban (Bora Todorović), prvi junak biva šokiran relikvijama sopstvene prošlosti koje iz ogromnog kofera vadi bivši agent Službe – Laban.
Čak i najintimnije sfere posljednje dekade Teodorovog života pohranjene su u tom koferu, koji zapravo funkcioniše kao skladište pomračenog uma psihopate Labana.
Lik „profesionalca“ Luke Labana mogao bi poslužiti kao školski primjer „savršene“ unije narcizma, makijavelizma i psihopatije, tzv. mračne trijade. Kada se, dakle, ove tri tamne potencije ličnosti ukrste u jednom čovjeku, dobijamo „savrešenog“ agenta Službe − uhodu, utvaru, avet, predatorsku ljušturu koja jedino može da se popuni zlostavljanjem, kontrolisanjem, upadanjem u svijest, intimnost i dušu drugih ljudi, što imaju sposobnost otpora, autentičnosti, kreacije, humanosti, empatije, solidarnosti, nepristajanja na pokornost i poslušnost bili kakvom ideološkom interesu.
Za posjednutog agenta potpuno je svejedno da li svoj zlostavljački apetit generiše iz „Centra za bezbednost grada“ ili iz svog taksi vozila, jer on nije žrtva političke indoktrinacije, već je politička infrastruktura za njega samo paravan, „sigurna leđa“, kako bi svoj teror mogao da sprovodi bez ikakve sankcije.
Ako se prisjetimo filma „Balkanski špijun“, takođe, rađenog po tekstu Dušana Kovačevića, vidimo da ni sopstvena porodica nije više nego infrastruktura, sredstvo, alat pomoću kojeg agenti Službe zlostavljaju svakog ko se pokaže kao podesna vreća za iživljavanje.
Sličnim psihopatskim i sociopatskim junacima obiluje i književna produkcija iz poslednjih pet ili šest decenija. Nije slučajno dabome. Posebno je Borislav Pekić u svojim memoarskim tekstovima težio da uhvati nekako u pojmovni okvir, kako ih sam naziva, „Velike i Male sotone“ naših dana. „Zatvor živi“, veli Pekić, „u konstantnom opsadnom stanju i strahu od neprijatelja. Ne tvrdim da njih nema. Ako ćemo pravo, u zatvoru samo neprijatelja i ima. U tom, dakle, pogledu uprava ne greši i njen je oprez razumljiv. Ono u čemu greši je ubeđenje da je taj neprijatelj opasan. I uvek neprijateljski aktivan. To nije slučaj.“
Pa ipak, u ovim pandemijskim, da ne kažem, demokratskim vremenima, mehanika političkih tamnica iz prethodnog vijeka poprimila je dalekosežan efekat, izlila se kao kanalizacija preko zatvorskih zidina, pa sada umjesto neprijatelja čekamo spasitelje da zavrnu fekalne ventile. Sudeći pa američkim filmovima, spasitelji čovječanstva uvijek stižu na vrijeme.
Milorad Durutović
