Piše: Havijer Blas
Preveo: M. M. Milojević
Fiks ideja predsednika Trampa da crpi minerale iz ratom razorene zemlje je duboko iluzorna
Ono čime Ukrajina raspolaže je spaljena zemlja, oni čime ne raspolaže jesu retke zemlje. Iznenađujuće, mnogi ljudi, među kojima je niko drugi do američki predsednik Donald Tramp – izgleda da su ubeđeni da zemlja raspolaže bogatim mineralnim rezervama. To je zabluda.
Ovo nije po prvi put da je Vašington pogrešno razumeo geološke prilike u ratnoj zoni. Godine 2010, SAD su objavile da su otkrile rezerve minerala vredne hiljadu milijardi dolara u Avganistanu, uključujući neke ključne sirovine za proizvodnju baterija za električna vozila, poput litijuma. Pentagon je išao toliko daleko da je Avganistan opisivao kao litijumsku Saudijsku Arabiju.
Sve su to bile važne stvari, jedan geoekonomski šok koji bi preoblikovao svetsku političku mapu. Ali to je bilo, kao što su mnogi tada govorili, potpuno fantaziranje. Isto važi i za tobožnja ukrajinska bogatstva.
Ukrajina nema retke zemlje
Uprkos raznim pričama o ogromnim potencijalima nije poznato da Ukrajina raspolaže bilo kakvim rezervama glavnih elemenata koji se objedinjeno nazivaju retkim zemljama, koje traži Donald Tramp.

Ako je usredsređenost na Avganistan bilo uglavnom u vezi sa bakrom i litijomom, ključnim metalima za elektrifikaciju bilo čega, u središtu pažnje u Ukrajini su retke zemlje, grupa od sedamnaest elemena koju srednjoškolci pamte po njihovim imenima koja lome jezik. Na ovom popisu su elementi poput prazeodijuma, disporzijuma i prometijuma.
Za Trampa, značaj ovih retkih zemalja potiče otuda što Kina dominira snabdevanjem na svetskom nivou. U sićušnim količinama, elementi se koriste u egzotičnim legurama. Iako se često predstavljaju kao ključni za visokotehnološke primene i u industriji naoružanja, njihova upotreba je ponekad i vrlo prozaična. Dajson limited, popularni britanski proizvođač urađaja za domaćinstvo, hvali se kako koristi elemenat neodimijum u magnetima svojih usisivača, na primer, tako da se oni okreću „pet puta brže nego motori Formule jedan“.
Fama o ukrajinskim retkim zemljama počela je od samih Ukrajinaca. Očajni da pronađu način da privuku Trampa, oni su pogrešno procenili da tada dolazećem predsedniku prikažu ‚plan pobede‘ u novembru u kojem su precenili – i to kud i kamo precenili – potencijale koje pružaju mineralne rezerve njihove zemlje. Uskoro, izgubili su kontrolu nad narativom.
Tramp je 3. februara prenaglašeno rekao da Ukrajinci imaju ‚vrlo dragocene retke zemlje‘. Pošto uvek teži da se prikaže kao onaj koji sklapa dogovore dodao je: ‚Nastojimo da postignemo dogovor sa Ukrajinom gde bi oni zajemčili za ono što im dajemo njihovim retkim zemljama i drugim stvarima‘. Nekoliko dana kasnije na ovom tragu dao je još snažniju izjavu, kada je 11. februara na kanalu Foks njuz, govorio o svojim razgovorima sa ukrajinskim zvaničnicima: ‚Rekao sam im da želim ekvivalent u vrednosti petsto milijardi dolara u retkim zemljama‘.
Bio sam zbunjen. Koliko je meni poznato, Ukrajina ne raspolaže velikim rezervama retkih zemalja izuzev malih rudnika skandijuma. Američka Geopološka istraživanja (US Geological Survey), pouzdani izvor podataka u ovoj oblasti, ne navodi ovu zemlju među onima koje raspolažu znatnim rezervama. Niti to čini bilo koja baza podataka koja se uobičajeno koristi u rudarskom poslovanju.
Jednostavno rečeno, moto da je potrebno samo pratiti trag novca ovde ne donosi plodove. U najboljem slučaju, vrednost celokupne svetske godišnje proizvodnje retkih zemalja približno je petnaest milijardi dolara – obratite pažnju na godišnje. To je jednako vrednosti dvodnevne svetske proizvodnje nafte. Čak i da Ukrajina raspolaže gigantskim depozitima, oni ne bi bilo toliko vredni u geoekonomskom smislu.
Pretpostavimo da Ukrajina može, nekim magijskim postupkom, da proizvede dvadeset odsto svetske potrošnje retkih zemalja. To bi bilo jednako tri milijardi dolara godišnje. Kako bi se doseglo petsto milijardi dolara koje je spomenuo Tramp, SAD bi morale da osiguraju više od sto pedesetogodišnje ukrajinske proizvodnje. Što je potpuna besmislica.[1]
Velika trgovina prirodnih dobara nasuprot retkih zemalja
Vrednost sirove nafte i proizvodnje bakra daleko nadvisuje vrednost trgovine retkim zemljama

Čini mi se da postoje dve mogućnosti: da je Tramp u pravu – a da ja veoma grešim – i da Ukrajina, u stvari, raspolaže velikom količinom retkih zemalja; ili da je napravio omašku, i da je pod retkim zemljama, zapravo mislio na druge minerale. Ili je možda na umu imao relativno mali potencijal jednog elementa – skandijuma[2] – i da je onda to preuveličao.
Hajde da ispitamo drugu mogućnost, zato što ona barem ima izvesnog smisla. Iako Ukrajina ne raspolaže komercijalno uposlenim rezervama retkih zemalja, ona raspolaže rudnicima drugih minerala. Pre rata as Rusijom, Ukrajina je proizvodila znatne količine rude gvožđa i uglja. Nijedan od ovih resursa nije strateški važan, ali je zemlja od rudarenja oba ova resursa pristojno zarađivala. Međutim, problematično je što se neki od ovih rudnika nalaze na teritoriji koju je zaposela Rusija.
Možda je Tramp pomešao retke zemlje sa mnogo širim konceptom kritičnih ruda. Kada je posredi potonje, Ukrajina raspolaže nekim komercijalno isplativim rudnicima titanijuma i galimuma. Izvorišta obaju ovih metala su prilično vredna i imaju izvesnu stratešku važnost, ali opet, kontrolisanje bilo kojeg od njih ne bi izmenilo geoekonomiku. I nikako nisu vredni petsto milijardi dolara koje je Tramp spominjao.
Ipak, američki predsednik neodstupno govori o retkim zemljama; ne jednom, već nekoliko puta. Onda, možda on zna nešto o svetu prirodnih dobara što je meni promaklo. Ali nisam pronašao kredibilni izbor koji navodi da Ukrajina kipti od ovih rezervi.
Svaki dokument na koji mi je u međuvremenu ukazivano ponavlja iste konspirološke tvrdnje koje se mogu pronaći na blogosferi. Često se pogrešno navodi da se nakupine nekih minerala koji sadrže retke zemlje mogu izjednačiti sa rezervama koje je moguće komercijalno rudariti. Mnogi od ovih izbora ističu Novopoltavsko ležište, koje su Sovjeti otkrili 1970. godine, kao potencijalno izvorište. Iako tu zaista jesu prisutne omanje količine retkih zemalja, njihovo crpljenje deluje nemoguće – te taj lokalitet i dalje stoji kao neproduktivno ležište umesto da je postao rudnik pedeset godina nakon što je otkriven. Ukrajinska vlada opisala je Novopoltavsk kao relativno teško ležište za rudarenje i rekla je da bi svaki prinos retkih zemalja bio na samoj granici, što znači da ne bi bilo ekonomično da se eksploatišu po sadašnjim cenama. Još gore, minerološke osobenosti govore protiv mogućnosti eksploatacije: preovlađujući izvor je mineral kod kojeg je izdvajanje elementa izuzetno teško.
Fajnenšel tajms: Ekstremisti predvode Netanjahuov pristup ratu sa Hamasom
Najgori pamfleti u kojima se tvrdi da Ukrajina raspolaže velikim ležištima retkih zemalja imaju obeležja Severnoatlantskog pakta i naširoko se dele kao dokaz da je Tramp u pravu. Ovo je u decembru 2024. godine napisao NATO Centar za izuzetnost energetske sigurnosti (NATO Energy Security Centre of Excellence), organizacija sa sedištem u Litvaniji. Iako povezana sa vojnim savezom, te nosi njegovo ime u sopstvenom nazivu i koristi se istim vizuelnim obeležjima, ova organizacija i sa njom povezane podružnice su nezavisna tela izvan komandnog lanca NATO. Dokument je provokativne sadržine: ‚Ukrajina se pomalja kao porencijalno ključan globalni snabdevač metala koji se označavaju kao retke zemlje poput titanijuma, litijuma, berilijuma, mangana, galijuma, uranijuma…‘ Spisak bi trebalo da alarmira svakoga ko ga pročita. Bilo ko, makar sa površnim znanjem hemije zna da se nijedan od nabrojanih minerala ne svrstava u retke zemlje.
Zašto su obeležja NATO pridodata ovom izveštaju u kojem po svoj prilici nisu proveravane ni osnovne činjenice, teško je razumeti. Portparol mi je rekao da gledišta izneta u izveštaju pre odražavaju stavove autora a ne gledišta NATO – što nije jasno naznačeno u dokumentu. Izveštaj, neispravljen, i dalje je dostupan na internetu.
Ukoliko je on poslužio kao izvor Trampovim savetnicima da ga uvere da Ukrajina obilato raspolaže retkim zemljama, to bi bilo onespokojavajuće – svetska politika zasnovana na prepisivanju. No, to bi isto tako precizno pristajalo kafkijanskoj 2025. godini.
Izvor: Blumberg
