Da li zbog umora ( neočekivanog), da li zbog povreda, da li zbog kalkulacija ( koje Piksiju nijesu svojstvene ) ili zbog objektivne nemoći slabijeg rivala, tek – Srbija nije napala, kako smo se nadali. A to je onda utakmicu pretvorilo u čekanje kada „orlovi“ primiti gol. Bojali smo se kako će odbrana Srbije izdržati nalete brazilskih vanzemaljaca, a nijesmo sumnjali u učinak SMS-a, Tadića … Desilo se obrnuto. Izuzetna partija tri srpska štopera, ali to nije bilo dovoljno protiv dvije brazilske navale koje su se izmijenile na terenu.
Međutim, ostalo je toliko prostora za igru, nadu i lijepa očekivanja. Protivnika poput Brazila nemamo na vidiku. Sa sve eventualnim…. ma šta eventualnim… ukrštanjem protiv Portugala, Urugvaj i Koreje… Vezni red nam je ostao dužan bar dvije dobre utakmice, a Brazil će tek da se razigra protiv naših rivala iz grupe.
Čuveni Piksijev mundijal iz 1990 i milimetri koji su ga dijelili od polufinala, počeo je blijedom i neuvjerljivom igrom protiv Njemaca i svojevrsnim raspadom sistema po svim šavovima. Ali je uslijedilo podizanje protiv Kameruna i Švajcarske, pardon – protiv Emirata i Kolumbije, ali to mu nekako izađe na isto. Hoću reći na iste šanse. A dok ima šanse, biće i igre
Oliver Janković
