Levit, poput Ničea, smatra da dosadašnja istorija filosofije, uglavnom ignoriše i depotencira svijet prirode i materijatnog kosmičkog sastava zarad neke, iluzorne, antropocentrične ideje spasenja. Posljedica toga je da savremeni čovjek tlači prirodu svojim neprirodnim vizijama progresa. I uopšte – svi ti istoricizmi, pozitivizmi, marksizmi i sve moguće eshatologije, otuđili su čovjeka od prirode. A priroda je iskonska snaga koja sve rađa i sve upija. I to – bez cilja koji bi bio saglediv ljudima! ”Ako cilj nije u sreći kruženja” ( Niče ).
U odnosu na ovu ničeovsku i isključivo metafizičku postavku Severina, možemo reći da su Tejlor i Taubes posmatrali temu sekularizma sa nivoa različitih percepcija istorijskog. Pa su i jedan i drugi prepoznali kako se svjetovno i religiozno ”otimaju” o istu, razvojnu i smisaonu koncepciju istorije. Svjetovno drži istoriju i viziju njenog napretka i okončanja u zemaljskoj ravni, dok religijsko ne može a da istoriju ne veže za onostrano. Ali, ponavljam, oba svjetonazora vide istoriju kao oblast smislenog i naprednog kretanja. U takvom istoricizmu Tejlor uočava nastanak i razvoj sekularnog. On kaže kako većina ljudi provodi život u nekom ”srednjem stanju” ispunjenosti. Zadovoljni sadašnjim ali u očekivanju budućeg. Takvi su – tvrdi on – vjernici, ali i većina drugih ljudi. Oni svi razmišljaju ovako: ovo trenutno ”nije mala star” ali tek me čeka bolje. Na drugoj strani, o crkvenom ”upadu” u helenistički Pax Romana, koji je razbuktao novi, hrišćanski koncept progresivnog istoricizma, slikovito govori Taubes.
Međutim, Severino nam – u svojoj metafitičkoj raspravi – nagovještava jedan potpuno drugačiji koncept filosofije, koji slobodno možemo nazvati ničeovskim, a koji se sukobljava sa svakim oblikom antropocentričnog ili teocentričnog istoricizma. Takva filosofija ne podnosi ideje budućeg progresa, zasnovane na razumnom sagledanju istorijskog toka. Naprotiv, ona to sve smatra štetnim za ljudski život i čovjekovu misao. Ta ničeovska filosofija zasijeca još dublje u pogledu razdvajanja zemaljskih i nebeskih tema. Nju je Severino imenovao kao koncept ”izolovane” ( od svega transcedentnog ) Zemlje.
Karl Levit je u tom pravcu razvija iscrpnu kritiku raznih istoricizama u svom djelu ”Svetska povjest i događanje spasenja”, i kreira, reklo bi se, čvrsti temelj sekularne misli, koji je beznadežno razdvojen od svake religioznosti – prije svega, jer je smatra štetnom. Levit, poput Ničea, smatra da dosadašnja istorija filosofije, uglavnom ignoriše i depotencira svijet prirode i materijatnog kosmičkog sastava zarad neke, iluzorne, antropocentrične ideje spasenja. Posljedica toga je da savremeni čovjek tlači prirodu svojim neprirodnim vizijama progresa. I uopšte – svi ti istoricizmi, pozitivizmi, marksizmi i sve moguće eshatologije, otuđili su čovjeka od prirode. A priroda je iskonska snaga koja sve rađa i sve upija.
I to – bez cilja koji bi bio saglediv ljudima! ”Ako cilj nije u sreći kruženja” ( Niče ).
Levitova antropologija je samo dio sistematskog sagledanja sveprožimajuće stihije prirode. U tom sistemu izvan-prirodni Stvoritelj nema šta da traži. Tu nema linearne istorije, nema ”istine”, nema kraja ni početka… Karl Levit kritikuje tradicionalnu filosofiju istorije, kao tumačenje svjetske istorije po principu povezivanja događaja i tokova u odnosu na ”krajnji smisao”. On smatra da je taj ”krajnji smisao” iluzija. Štetna iluzija. Zato je i modernu filosofiju opisao kao nasljednicu biblijskih učenja, koja su u formi prosvetiteljstva i savremene nauke – samo desakralizovani, svedeni na zemlju, – a u suštini su ostali koncipirani kao vjera u konačno iskupljenje ( izbavljenje, oslobođenje ).
Levit svoju analizu počinje od filosofskih iskona, pa briljantno primjećuje kako su Herodot i Isaija savremenici, ali su oni oličenje dva potpuno različita poimanja stvarnosti i istorije. Judeo-hrišćanska istorija je futuristička, neobjašnjiva bez njenog krajnjeg cilja. Jelinska istorija se svodi na ovo ”sad” i na ono ”prije” – kao pripremu i pouku za razumjevanje ovog ”sad”. Zato autor navodi riječi antičkog istoričara Tukidida ”Ako je u prirodi svih stvari da rastu i da propadaju, tada – budućnost ne može donijeti ništa novo”.
Oliver Janković
