Piše: Rade Maroević
Priče o moći, bogatstvu, delima, neobuzdanim zabavama i skandalima već decenijama nagone turiste da se svakog jutra, u Napulju ili kojem drugom priobalnom mestu, ukrcaju u neki od brodova i postanu deo jutarnje invazije na Kapri, očekujući da za desetak sati otkriju šta je tačno na ovu stenu dovelo Oktavijana Avgusta, Tiberija, Kaligulu, Hajrudina Barbarosu, Žoašena Miraa, Lenjina, Musolinija, Geringa, Čerčila, Ajzenhauera, Maksima Gorkog, Kurcija Malapartea, Alberta Moraviju, Ernesta Hemingveja, Grejema Grina, Sofiju Loren, Brižit Bardo, Odri Hepbern, Rudolfa Nurejeva, Đorđa Armanija, Đanija Versaćea…
Bučne, u šarenu odeću odevene grupe ljudi preplitale su se na uskoj stazi uz more, vukući za sobom koferčine sa kojih su, u sudaru sa kaldrmom i grubim asfaltom, otpadali komadi silikonskih točkića. Broj krhotina se povećavao kako bi koji brod pristao uz stari, tamno sivi mol, čijom gradnjom je pre stotinak godina označen početak najglamuroznijeg perioda Kaprija.
Ovog avgusta novopristigli posetioci sudarali su se dok su naglo zastajkivali da snime koji selfi, možda baš na mestu na kojem su paparci, onomad, uslikali Džeki Kenedi ili Brižit Bardo. Kako je vreme prolazilo, gužva je postajala sve veća. Sve do trenutka kada mol i put izgrađen tik uz njega nisu nestali pod zavesom raznobojne odeće, šešira i prtljaga.
Iznad njihovih glava, čini se neprestano, preletali su helikopteri koji su sasvim drugačiji skup ljudi dovozili par stotina metara bliže zajedničkom cilju – slavi, mitovima i glamuru stvaranim puna dva milenijuma, još od kada je na Kapri kročio prvi rimski car, Oktavijan Avgust.
Istorija i ljudi
Kapri je jedno od tri ostrva koja su se, iz različitih razloga, uzdigla iz mora tačno naspram Napulja. Erupcije podvodnih vulkana u tzv. Flegrejskim poljima stvorile su Iskiju i Prođidu, dok su tektonski pokreti od kopna odvojili belu krečnjačku stenu Kaprija koju će, milenijumima kasnije, pohoditi vladari, ratnici, pisci, umetnici, industrijalci, intelektualci i zločinci.
Priče o njihovoj moći, bogatstvu, neobuzdanim zabavama i skandalima već decenijama nagone turiste da se svakog jutra, u Napulju ili nekom drugom priobalnom mestu, ukrcaju u neki od brodova i postanu deo invazije na Kapri, očekujući da za desetak sati otkriju šta je tačno na ovu stenu dovelo Oktavijana Avgusta, Tiberija, Kaligulu, Hajrudina Barbarosu, Žoašena Miraa, Lenjina, Musolinija, Geringa, Čerčila, Ajzenhauera, Maksima Gorkog, Kurcija Malapartea, Alberta Moraviju, Ernesta Hemingveja, Grejema Grina, Sofiju Loren, Brižit Bardo, Odri Hepbern, Rudolfa Nurejeva, Đorđa Armanija, Đanija Versaćea…
Na Kapriju
Ili su, pak, bili privučeni davnim stihovima Pabla Nerude, napisanim pošto je ovde utekao od progona u rodnom Čileu:
Kapri, kraljico stene,
u svojoj haljini boje amaranta i ljiljana,
živeo sam razvijajući radost i bol,
vinogradu punom blistavih grozdova koje osvojih na zemlji.
Najstarija istorija Kaprija
Kapri je obeležio živote prva tri rimska cara, svakom na svoj način, i to je umnogome doprinelo budućoj slavi ostrva.
Tačno iznad Velike luke, Marine Grande, i danas se naziru ruševine carskog kompleksa, izgrađenog pre dve hiljade godine, koji je bio omiljena rezidencija Oktavijana Avgusta.
Drugu znamenitost Kaprija, Vilu Jovis, ili Jupiterovu vilu, izgradio je njegov naslednik Tiberije, i iz nje gotovo čitavu poslednju deceniju života upravljao carstvom.
Istorija Vile Jovis, o čijoj se reputaciji rasprave vode već dva milenijuma, počinje u vreme Oktavijana Avgusta, koji je posle pobede nad Markom Antonijem i Kleopatrom kod Akcija, susednu Iskiju trampio sa Napuljem za Kapri.
Vila Jovis iz drona
Kao što će to mnogo vekova kasnije učiniti Musolini, i Avgust je na Kapri poslao osobu od poverenja, Masgabu, koji je na vrhu ostrva postavio osnove carske vile i vrtova, koji su po prvom rimskom caru nazvani Avgustovi vrtovi.
Avgustov naslednik Tiberije, koji se gnušao političkih spletki i zavera u Rimu, za utočište je izabrao ovo krečnjačko ostrvo obraslo borovima i maslinama, sa čijih je vertikalnih stena, kažu zli jezici, posle orgija bacao ljubavnike kojih se zasitio.
Istoričari, pak, dovode u pitanje verodostojnost pisanija autora tih tvrdnji, istoričara Svetonija, predstavljajući ga radije kao začetnika žute štampe nego hroničara epohe dvanaest rimskih careva. Ipak, jedna od litica na Kapriju nazvana je „Salto di Tiberio“ ili „Tiberijev skok“. Sa nje su nesrećnici, navodno, po Tiberijevom naređenju bacani u vodu, gde bi ih, ukoliko kakvim čudom prežive, motkama i veslima zatukli pretorijanci.
Na Kapriju je Tiberije za naslednika spremao mladog Kaligulu, jedinog preživelog muškarca iz porodice Germanika i Agripine Starije; ostale je pobio upravo Tiberije.
Istoričari smatraju da su tragična sudbina njegove porodice, uz orgije i divljanje na Kapriju, imali ozbiljan uticaj na razvoj Kaliguline ličnosti.
Prema jednoj od verzija Tiberijevog kraja, Kaligula je jastukom ugušio svog zaštitnika i preuzeo presto.
Kastel Barbarosa
Na zapadnom, suprotnom delu Kaprija u odnosu na Vilu Jovis nalaze se ostaci tvrđave Barbarosa, jedne od retkih tvrđava koja je dobila ime po osvajaču, a ne po graditelju. Ime je dobila po Hajrudinu Barbarosi, admiralu Sulejmana Veličanstvenog, čije su snage 1535. opustošile Kapri i spalile staro utvrđenje, i čija je flota potom kod Perveze pregazila brojniju flotu Svete lige pod komamndom Andree Dorije, učvrstivši tako otomansku dominaciju na Mediteranu.
Barbarosa, kako su ga Evropljani prozvali po riđoj bradi, nije bio jedini osmanski admiral koji je pustošio ostrvo. Kapri je 1553. napao i čuveni Turgut Reis, na Zapadu poznat kao Dragut, čiji su ljudi poharali ostrvo i odveli deo stanovništva u ropstvo.
Nedaleko od ove tvrđave nalazi se i mesto na koje se 1808. sa svojim trupama iskrcao Napoleonov miljenik, napuljski kralj Žoašen Mira, i sa 3.000 vojnika proterao Britance sa ostrva, koji su Kaprijem vladali dve godine i pretvorili ga u utvrđenu pomorsku bazu.
Francuzi su tada pokušali da stare zidine tvrđave Barbarosa osposobe za vojnu upotrebu, ali uzalud, a krivicu za neuspeh svalili su na Napolitance, navodno trapave u izgradnji fortifikacija.
Posle Napoleonovog sloma 1815, Mira je utekao na Korziku, odakle je sa dvadesetak ljudi poveo samoubilački pohod na Kalabriju s namerom da povrati napuljski presto. Ubrzo je uhvaćen i streljan. Pred streljanje, navodno je odbio povez preko očiju i vojnicima naredio: „Poštedite lice – pucajte u srce!“
Ruševine Kastela Barbarosa početkom XX veka kupio je švedski lekar Aksel Munte, ali ne da bi obnovio staru tvrđavu, već, kao ljubitelj ptica, da bi ovu liticu pretvorio u utočište za ptice selice i sprečio njihovo masovno hvatanje mrežama. Danas kula Barbarosinog zamka služi kao ornitološka stanica pod upravom konzulata Švedske u kojoj se proučavaju ptice koje tokom prolećnih i jesenjih seoba preleću Kapri.
Afera „Krup“
Dva milenijuma posle Tiberijevih orgija, Kapri je potresao gotovo istovetan skandal. Godine 1902. godine sa jedne od stena, iz nepoznatih razloga, pao je i poginuo lokalni mladić koji je prethodno bio na zabavi jednog od najbogatijih ljudi tadašnje Evrope – Fridriha Alberta Krupa.
Šampanjac, kokain i orgije, o kojima se već godinama pričalo po ostrvu, sada su ispunili napuljsku štampu, pa je dnevnik „Matino“ objavio veliki tekst o niskim strastima nemačkog kralja čelika, bez pominjanja Krupovog imena.
Lokalni moćnici, uključujući vlasnika i danas spektakularnog hotela „Kvisinana“, pokušali su da zaustave skandal koji je, kako se docnije ispostavilo, bio samo kulminacija višegodišnjih priča o orgijama nemačkog bogataša na Kapriju.
Novinarima je glavni izvor za ove priče bio izvesni razočarani profesor italijanskog jezika, koji je otkrio tajne Kaprija pošto ga je Krup otpustio i izabrao drugog učitelja. Krup je tada brže-bolje utekao sa ostrva, ali ga je skandal sustigao u Nemačkoj, gde su i tamošnje novine počele da pišu o njegovim orgijama na Kapriju.
Na koncu, Krupova supruga Margareta fon Ende je u oktobru 1902. godine dobila anonimno pismo, a navodno i fotografije sa orgija njenog muža. Za pomoć se obratila Vilhelmu II, bliskom prijatelju porodice. Ali Kajzer je odbio i da je sasluša, a da bi prekinuo bruku, naredio je da se Margareta proglasi duševno obolelom i smesti u ludnicu u Jeni.
Skandal je, međutim, bilo nemoguće zaustaviti. Štampa je uveliko brujala, a onda je 22. novembra 1902. godine Krup iznenada umro. Ili se ubio, nikada do kraja nije razjašnjeno.
Margareta se posle njegove smrti vratila u javni život i praktično stala na čelo porodične imperije.
Boljševička škola
Nekoliko godina potom, na Kapri su se iskrcali Maksim Gorki i Marija Andrejeva, glumica i njegova dugogodišnja ljubavnica. U napuljsku luku stigli su u oktobru 1906, pošto su prethodne mesece proveli putujući po Americi, namerni da sakupe novac za predstojeću revoluciju. U Rusiju nisu mogli da se vrate, jer bi Gorki zbog antirežimskog delovanja u revoluciji 1905. verovatno bio prognan u Sibir pa su, suočeni sa lakim izborom, odabrali da neko vreme provedu na Kapriju. Ostali su sedam godina.
Ostrvo im je bilo privlačno iz nekoliko razloga – blaga klima pogodovala je narušenom zdravlju Maksima Gorkog, dok su mir i izdvojenost bili idealni za pisanje. Na Kapriju je s njima kao lični sekretar Gorkog bio Zinovije Peškov, njegov usvojeni sin, a u goste su im dolazili pisci Bunjin, Lunačarski i Andrejev, operski pevač Šaljapin, izdavač Ladižnikov, filozof i ekonomista Vladimir Bazarov, lekar i filozof Aleksandar Bogdanov, zatim boljševički prvaci Trocki i Dzeržinski i mnogi drugi, te na koncu i Vladimir Iljič Lenjin, koji je dva puta posetio Kapri, 1908. i 1910. godine.
U poznatom ostrvskom maniru, ni boravak Gorkog nije mogao da prođe bez skandala, kada je ruskog pisca i njegovu ljubavnicu jednom prilikom posetila piščeva zakonita supruga Jekaterina Peškova sa sinom, što se, po jednima, navodno završilo burnom svađom dve žene, dok je po drugima sve prošlo mirno, pošto su Peškova i Andrejeva imali korektan odnos.
„Opijen sam ovim mestom, iako nisam ni okusio vino“, govorio je Gorki. Na Kapriju je napisao niz dela, pored ostalog čuveni roman Mati, ali je na Kapriju pokušao i da organizuje političku školu za buduće revolucionare. Tako je terasa vile u kojoj su on i Andrejeva odseli uskoro postala poprište rasprava o tome kako će izgledati budući svet komunizma.
Međutim, Kaprijska partijska škola se ubrzo raspala posle žestoke ideološke svađe između Lenjina i Bogdanova. Jednu od tačaka razdora predstavljala je tzv. „bogoizgradnja“ – pokušaj grupe okupljene oko Gorkog, Lunačarskog i Bogdanova da socijalizam pretoče u neku vrstu sekularne religije, sposobne da stvori novu proletersku kulturu i pokrene mase. Za Lenjina je to bilo nedopustivo koketiranje sa religijom, koju je smatrao sredstvom za pacifikovanje potlačenih.
Iza filozofskih i ideoloških rasprava na terasi na Kapriju stajala su i mnogo prizemnija pitanja – kontrola partijskog aparata i finansiranje partijskog lista „Proleter“, kao i spor oko učešća boljševika u institucijama carske Rusije.
I posle razlaza sa Lenjinom, Bogdanov je sa Lunačarskim, Aleksinjskim i Gorkim na Kapriju nastavio da vodi političku školu za mlade boljševičke aktiviste, koju su finansirali bogati prijatelji Maksima Gorkog. Međutim, uskoro su polaznici škole na Lenjinov poziv demonstrativno napustili ostrvo i pridružili se boljševičkom vođi u Parizu.
Bogdanov se posle neuspele partijske avanture vratio nauci, postao jedan od pionira transfuziologije u Rusiji i 1926. u Moskvi osnovao Institut za transfuziju krvi, prvi te vrste u svetu.
Zli jezici tvrde da je naučni rad za njega bio samo maska u potrazi za večnom mladošću, pošto je Bogdanov verovao da transfuzija krvi može imati podmlađujuće dejstvo. Umro je 1928. nakon jedne od transfuzija, navodno nakon što je primio krv nekog mladića zaraženog malarijom i tuberkulozom.
Musolinijeva obnova ostrva
Danas, već na prvom koraku po izlasku sa broda, pridošlice ugaze u istoriju. Dugački betonski mol napravljen je dvadesetih godina prošlog veka, pošto su lokalni fašisti reči Benita Musolinija: „Oh, kako je ovo mesto divno“, izgovorene između dva gutljaja espresa, protumačili kao naredbu i pokrenuli seriju velikih projekata koji su promenili izgled i sudbinu Kaprija.
Iste 1924. godine na ostrvo se iskrcao i baron Alberto Fasini, jedan od najznačajnijih finansijera fašističke partije, sa zadatkom da do tada malo poznato i skrajnuto mesto, na kojem se okupljala kosmopolitska boemija, ruski revolucionari i evropska elita homoseksualaca, pretvori u simbol uspeha novog, fašističkog carstva.
Baron je u potpunosti ispunio zadatak: glavna naselja na ostrvu, Kapri i Anakapri, po prvi put su spojeni valjanim putem, izgrađeno je nekoliko luksuznih hotela, stanovnici su dobili struju i kanalizaciju. Najvažnije, napravljena je Velika luka, Marina Grande, u koju su sada mogli da pristanu i veći brodovi.
Fasini je par godina kasnije pao u nemilost Benita Musolinija i ostao bez većeg dela imovine, uključujući i hotele na Kapriju. Dučeu je dugo pisao srceparajuća pisma, na koja nikada nije dobio odgovor.
Kuću je ovde uskoro izgradila i Eda Ćano, Musolinijeva ćerka i supruga ministra spoljnih poslova Galeaca Ćana, koja je u to vreme važila za najuticajniju ženu u Italiji.
U sveopštoj navali na Kapri koja je usledila, na ostrvo su najpre stizali fašisti: vođa crnokošuljaša Italo Balbo je na Kapri dolazio hidroavionom.
Leta na Kapriju je provodio i novinar Đovani Amendola, sve dok ga 1925. godine nije nasmrt palicama pretukla grupa crnokošuljaša (umro je sledeće godine u Kanu).
Iz svoje vile razvoj situacije pratio je Alberto Albertini, vlasnik dnevnika „Korijere dela sera“, kojeg su mu fašisti u međuvremenu oteli.
U tom društvu kretao se i mladi novinar Kurcio Malaparte, a pomalo po strani od te družine držao se mladi Alberto Moravija, koji je sa Elzom Morante sve duže boravio na ostrvu, na koje će smestiti radnju svog romana 1934.
Kapri je tridesetih postao omiljeno letovalište bogatih Amerikanaca, evropskih plemića, indijskih maharadža, svrgnutih monarha, umetnika, pisaca i svakojakih drugih ličnosti, među kojima su bili nepalski princ sa konkubinama i britanski kralj Edvard Osmi sa Volis Simpson, koji su na Kapriju boravili posle skandala koji je uzdrmao jedinu imperiju koja je pretekla Prvi svetski rat.
Uprkos rasnim zakonima, koje je po nemačkoj matrici krajem tridesetih godina uvela i Italija, na Kapriju su se povremeno okupljale i grupe Jevreja koji su, u begu iz Nemačke, Rumunije, Mađarske i Albanije, pokušavali ovde da pronađu utočište.
Kako su tridesete odmicale, svima je postajalo jasno da će novi rat ubrzo zahvatiti čitavu Evropu, ali talas strepnje kao da nije dopirao do stena Kaprija.
Ka Malaparteovoj kući
Svi brodovi na putu za Kapri i danas zastaju kraj tri čuvene stene nazvane Faraljoni. Prva, Stela, još uvek je spojena za ostrvo. Srednja, 100 metara visoka, podseća na slavoluk kroz koji, zanemarujući stroge zabrane i na zgražavanje lokalnog stanovništva, svakodnevno prođe stotinjak turističkih brodića. U krajnjoj, Skopolu, žive posebni plavi gušteri koji su, najviše zaslugom izuzetno veštog lokalnog keramičara, postali simbol ovog mesta.
Već na sledećoj, naizgled nepristupačnoj steni po imenu Punta Masula, koja se vertikalno uzdiže iz vode, pomaljaju se obrisi jedne od najčuvenijih i najkontroverznijih zgrada na Kapriju – Kaze Malaparte, jednako kontroverznog pisca Kurcija Malapartea.
Ovaj egzibicionista, kako ga opisuju savremenici, sagradio je kuću prema sopstvenom nahođenju na mestu koje je, navodno, besprekorno odgovaralo njegovoj ličnosti.
Penjući se uz tačno 99 stepenica, do kuće se može doći samo s mora, i to ukoliko je vreme lepo.
Malaparte, isprva simpatizer fašizma koji je u međuvremenu promenio mišljenje, počeo da se distancira i kritikuje Musolinija i Hitlera, nakon objavljivanja knjige Tehnika državnog udara 1931. je uhapšen, zatvoren, osuđen na pet godina, a potom interniran na Liparska ostrva. Nekoliko godina nakon izlaska na slobodu, 1938. godine počeo je da gradi kuću na nepristupačnoj litici na Kapriju.
Pošto mu je tadašnji gradonačelnik Kaprija zabranio da materijal za izgradnju dovozi do glavne luke na ostrvu, Malaparte je u znak protesta sav materijal dopremio brodovima i nikada nije izgradio valjani kopneni prilaz do kuće.
Malaparte je kuću izgradio u skladu sa vremenom i situacijom u kojoj se nalazio. Skoro zatvorski oblik zgrade predstavljao je, navodno, protest zbog Musolinijevog odnosa prema njegovom delu i pritvora u koji ga je bacio posle objavljivanja Tehnike državnog udara. Visoko na litici, bez ograda, Kaza Malaparte predstavlja i simbol nade da trenutak u kojem je izgrađena, ipak, ne predstavlja kraj sveta.
Nakon rata i objavljivanja romana Koža i Kaputt, pred kraj života Malaparte nije krio oduševljenje komunizmom. Prvo sovjetskim, a zatim kineskim, pa je Narodnoj Republici Kini zaveštao celokupnu imovinu, uključujući i kuću na Kapriju, na kojoj je, po testamenarnoj volji, svakog jutra trebalo da se diže kineska zastava.
Malaparte je umro 1957, i to, na čuđenje mnogih, kao uzorni katolik, a sud u Napulju je oborio njegov testament, pa se kineska zastava, tvrde Kaprićani, svega nekoliko puta zavijorila na Kazi Malaparte.
Kaza Malaparte se pojavljuje u nekoliko filmova, u ekranizaciji Malaparteovog romana Koža koju je 1981. snimila Lilijana Kavani, i u Godarovom ostvarenju „Prezir“ iz 1963, sa čuvenom scenom u kojoj Brižit Bardo, ležeći polugola na krovu Malaparteove kuće, izaziva Mišela Pikolija, koji igra scenaristu angažovanog da prepravi scenario za filmsku adaptaciju Homerove Odiseje.
Istu scenu, kao omaž delu velikog režisera, snimila je 2018. i kompanija „Iv Sen Loran“, u čijoj je izvedbi sa stepenica i krova Kaze Malaparte ostatak sveta zavodila Kejt Mos.
Nacisti na Kapriju
U Anakapriju, na mestu zvanom Kapodimonte, pri samom vrhu starih Feničanskih stepenica, a ispod padine na čijem se vrhu nalazi Kastelo Barbarosa, nalazi se Vila San Mikele. Podignuta krajem 19. veka na mestu na kojem su se nalazili ostaci rimske vile i srednjovekovne kapele San Mikele, sa njene terase pogled puca na Marinu Grande, Napuljski zaliv i Vezuv.
Opsednute okultizmom, nacističke glavešine su iz nekog razloga poverovale da se na mestu na kome je ova vila sagrađena ukrštaju posebne „astralne koordinate“, što njegovom vlasniku može da pruži moć da promeni društvo, okrene tok istorije i postane nepobediv.
Zato je Adolf Hitler uoči početka Drugog svetskog rata na ostrvo poslao Hermana Geringa sa zadatkom da Vilu San Mikele otkupi od njenog vlasnika, švedskog lekara i ljubitelja ptica Aksela Muntea.
U januaru 1937, na putu od napuljskog aerodroma do trga ispred kraljevske palate u gradu, Geringa je pratila oduševljena masa s visoko uzdignutim rukama u znak „rimskog pozdrava“, koji su jednako rabili italijanski fašisti i nemački nacisti. Ulice su bile okićene svastikama, a sam Gering je, kažu, tri puta izlazio na balkon palate na zahtev ushićene mase okupljene pred palatom. Zatim se, sa suprugom, ukrcao na torpedni čamac i doplovio do Male marine na Kapriju.
U otvorenom automobilu provezao se kroz za tu priliku posebno napravljenu trijumfalnu kapiju okićenu cvećem, dok su ga grupe stanovnika pratile mašući fašističkim i nacističkim zastavicama.
Odseo je u kraljevskom apartmanu hotela „Kvisisana“, gde ga je navodno napao papagaj koji je pripadao Ivanu Frederiku Morganu, pesniku, ekscentriku i vikontu od Tredegara. Papagaj je uspeo da Geringa ujede za nos pre nego što su ga vlasnik i telohranitelji obuzdali.
Uveče je Gering u jednom restoranu slušao Đuzepea Skarolu i, oduševljen napolitanskim pesmama, pozvao ga u Berlin, gde je potom nastupio pred Hitlerom i Rudolfom Hesom.
Posle rata, italijanska štampa je Skarolu predstavljala kao „jedinog Italijana koji je Hitleru rekao ‘ne’“. To se odnosilo na nikada do kraja razjašnjen razgovor firera i pevača, u kome je Skarola, na Hitlerovo pitanje da li mu se sviđa Nemačka, odgovorio, misleći da ga ovaj pita da li je umoran: „Ne“.
Gering na kraju iz nepoznatih razloga nije kupio vilu od Aksela Muntea, iako je on bio spreman da je proda, smatrajući drugog čoveka Trećeg rajha idealnim budućim vlasnikom.
Munte je iskoristio priliku da zamoli Geringa da utiče na Musolinija da zabrani lov na retke ptice na Kapriju, što je Musolini kasnije i učinio.
Nacisti i Kapri
Inače, do početka Drugog svetskog rata Nemci su činili oko 80 odsto turista koji su posećivali Kapri, a stene ovog ostrva ilustrovale su listom sva nemačka izdanja Homerovih dela.
Na Kapriju je boravio i Vajt Harlan, režiser jednog od najmračnijih dela nacističke propagande – filma Jevrejin Zis (Jud Süß), koji je naručio lično Jozef Gebels. Film je u nacističkoj Nemačkoj videlo oko 20 miliona ljudi, a oduševljeni Gebels ga je nakon premijere u dnevniku nazvao „velikim, genijalnim pogotkom“ i „antisemitskim filmom kakav samo možemo poželeti“. Posle rata savezničke vlasti zabranile su njegovo javno prikazivanje, a Vajt Harlan je umro 1963. na Kapriju, gde je i sahranjen.
Veza nacista i Kaprija očuvala se posredno i do poslednjih dana Adolfa Hitlera. Naime, na zidu Rajhskancelarije u Berlinu visila je treća od ukupno pet verzija čuvene slike Arnolda Beklina „Ostrvo mrtvih“ (Die Toteninsel). Naslikana je 1883, a jedan od njenih predložaka bila je stena Monakone kraj Kaprija.
U potrazi za Beklinovom inspiracijom za njegovo sablasno ostrvo pominjano je i englesko groblje u Firenci, ali i ostrvo Sveti Đorđe u Boki Kotorskoj naspram Perasta.
Na samom Kapriju nastala je i teorija da je Beklina za sliku inspirisao Svetonijev opis smrti i groba Masgabe, Avgustovog čoveka od poverenja zaduženog za uređenje ostrva.
Hitler je Beklinovu sliku kupio 1933. godine i okačio je na zid svog planinskog letnjikovca Berhof, a zatim je prebacio u novu zgradu Rajhskancelarije. Danas je ova slika deo kolekcije berlinske Stare nacionalne galerije.
Inače, reprodukciju Beklinovog „Ostrva mrtvih“, svako iz svojih razloga, na svom zidu držala su još dva gosta Kaprija – Vladimir Iljič Lenjin i Sigmund Frojd, koji je, posetivši Kapri 1902, bio impresioniran „veličanstvenim liticama“, kako je pisao, i Plavom pećinom (Grotta Azzurra), na severozapadnoj obali Kaprija.
Plava pećina je, inače, za vreme cara Tiberija bila njegovo privatno kupatilo i svetilište posvećeno vodenim nimfama ukrašeno statuama, a najzaslužniji za njenu popularnost u moderno doba bio je nemački slikar i pesnik Avgust Kopiš, koji je 1826. ušao u tada gotovo zaboravljenu pećinu, a potom je svojim opisima i slikama predstavio evropskoj javnosti.
A Beklinovoj viziji ostrva mrtvih bliska su i dela nemačkog slikara Karla Vilhelma Difenbaha, koji se 1900. nastanio na Kapriju i na ostrvu ostao sve do smrti 1913. godine.
La dolce vita
Posle savezničkog zauzimanja Napulja početkom oktobra 1943, Kapri je pretvoren u američki centar za odmor (Rest Camp) za vojnike i pilote. Na ostrvu je krajem te godine boravio i Dvajt Ajzenhauer, a narednih meseci vode se savezničke operacije protiv nacista ukopanih u brdima oko Monte Kasina, koji su mesecima zadržavali Amerikance, Kanađane, Britance, Francuze, Novozelanđane i Indijce, i na koncu Poljake, u pohodu ka Rimu. Nekoliko meseci potom na Kapri je stigao i Vinston Čerčil, koji je potom obišao bojište kod Monte Kasina.
Nakon rata, za Italiju je posle godina siromaštva, ratova i svakojakih progona počelo razdoblje nazvano „la dolce vita“, „sladak život“, a na Kapri su se sjatile sve poznate „face“ onog vremena – italijanska aristokratija, filmadžije, milioneri, glumci i glumice, pisci, intelektualci i industrijalci.
I grčki brodovlasnik Aristotel Onazis često je ka Kapriju usmeravao svoju čuvenu jahtu Christina O, ali je odbijao da izađe na obalu dok ga na molu ne bi dočekao pevač Đuzepe Skarola. Njegova saputnica Džeki Kenedi je još 1962. na ostrvu otkrila ravne kožne sandale lokalnih obućara i pomogla da „kapri sandale“ postanu svetski modni simbol. Navodno, ove sandale je prva nosila Rita Hejvort, pošto ih je ugledala na nogama neke meštanke, a posle nje su ih nosile Grejs Keli i Marija Kalas.
Po Kapriju su nazvane i bele široke pantalone, jedan model „fordovog“ automobila, jedna torta i jedna salata.
Naime, u nedostatku lokalnog slatkiša, Kapričani su bečku saher tortu preimenovali u torta kapreze, a salatu načinjenu od paradajza, bosiljka i mocarele spravljene od mleka bivolice nazvali su salata kapreze.
Za slavu salate vezuje se i egipatski kralj Faruk, koji je posle svrgavanja 1952. često boravio na Kapriju: prema ostrvskoj legendi, jednom je zatražio nešto lako što bi mogao da jede u hodu, pa mu je ova salata poslužena u sendviču.
„La dolce vita“ na Kapriju, jul 1954.
U novom veku
Nekadašnje ribarsko selo u Marini Grande u međuvremenu je eksplodiralo u pravi mali grad, pošto su okolne novosagrađene vile i hoteli nekako uglavljeni u gigantske krečnjačke stene.
Ali u prvoj četvrtini 21. veka glamur Kaprija nekako se ofucao pod nekontrolisanom najezdom turista. S kula sa kojih su prethodne generacije iščekivale dolazak gusara i sa starih topovskih položaja stanovnici Kaprija danas posmatraju desante hiljada ljudi i brodova koji svakodnevno stižu u potrazi za sjajem proteklih vremena.
Mnogi sa Kaprija odlaze razočarani gužvom i činjenicom da nisu sreli nikoga slavnog. Tako se, navodno, osećao i Grejem Grin, kome se ostrvo pri prvom susretu nije nimalo dopalo, ali mu se potom vraćao svakog leta narednih četrdesetak godina.
Iz kafića se i dalje ponekada čuje ritam pesme Ribar sa Kaprija (Capri-Fischer), nemačkog šlagera iz četrdesetih koji je analizirao Teodor Adorno, tvrdeći da predstavlja dokaz da prividna vedrina stanovnika ostrva u stvari skriva duboku tugu.
Rajner Verner Fasbinder je ovu temu koristio u najmanje dva filma, a rado je sluša i nekadašnja nemačka kancelarka Angela Merkel.
Pesma „Ribar sa Kaprija“ u Fasbinderovom filmu „Lola“ (1981)
Ipak, za idealno mesto za odmor Merkelova je izabrala susednu Iskiju – ostrvo za koje Oktavijan Avgust i Tiberije nisu marili.
Izvor: RTS OKO
