Izvjesni Ranko Đonović tokom svog „analitičkog“ nastupa na Gradskoj TV ustvrdio je da ima dokaze za svoje optužbe kako je narod Crne Gore, istina on kaže „moj narod“, „zaostao u razvoju“. Dokaz je, očito, izostajanje glasačke poslušnosti DPS-u.
No, ako se poslužimo Đonovićevim frazama i pseudoideiološkim narativom, mogli bismo sasvim malo razmišljati o političkoj retorici kao mentalnom indigu.
Sam iskaz „moj narod“ tipičan je signal lažne, simulirane, empatije, jer tim „posesivom“ u političkom žargonu skoro nikada se ne izražava bilo kakva privžrenost svom narodu, već upravo latentno iskazuje stav/osjećaj vlasništva, posjedovanja naroda. Da je to tako potvrđuje i optuživanje, vrijeđanje građana čim iskažu neposlušnost ili bilo kakvo postupanje koje odudara od zamisli ili ambicije „vlasnika“.
U kliničkoj psihologiji postoji izraz gaslajtovanje[1], kojim se objašnjava specifična manipulativna tehnika za kojom (najčešće) narcis-zlostavljač poseže kako bi svoju žrtvu optužio i ubijedio da gubi razum. U (početnoj) fazi uspostavljanja kontrole nad žrtvom manipulator sprovodi gaslajtovanje u cilju ovladavanja razumom žrtve, kako bi ga u kasnijoj fazi, entraining-a[2], reprogramirao, izvršio tzv. menticid[3].
Međutim, kako takva vrsta nasilja ne odvodi uvijek u fazu traumatske simbioze[4], kada se, dakle, desi da žrtva posegne za nekim vidom otpora, po pravilu, slijedi druga faza (modus) gaslajtovanja, tj. vrijeđanja i optuživanja žrtve uz primjenu perfidnih uvreda; narodski rečeno zlostavljač tada ‒ nespreman i nesposoban da preuzima odgovornost za sopstveni neuspjeh ‒ „ide đonom“.
_____________________________________
[1] Gaslajtovanje predstavlja vid psihoemocionalnog zlostavljanja u kojem se negira doživljaj ili percepcija realnosti druge osobe. Cilj „gaslajtera“ jeste da vrši totalnu kontrolu nad razumom druge osobe, tj. žrtve. Sam pojam potiče iz predstave, odnosno holivudskog klasika iz 1944. Gas Light u kojoj muškarac stalno prigušuje plinska svjetla u kući, a kada ga žena pita zašto to radi, on nastoji da je ubijedi da svjetlo nije prigušeno. Kako vrijeme prolazi žena počinje da vjeruje da gubi razum.
[2] Entraining jeste sinhronizacija, usklađivanje moždanih talasa jedne osobe sa moždanim talasima druge osobe kako bi se žrtva dovela do transa ili pseudohipnotičkih disocijativnih stanja: amnezije, depersonalizacije, derealizacije.
[3] Menticid – ubijanje duše u čovjeku, „ispiranje mozga“, manipulativna strategija kojom se vrši teror nad ljudima najčešće u svrehu sticanja političke moći. Poseban vid menticida sprovodi se kroz tzv. „sijanje straha u valovima“. Primjera radi, prvi talas straha od pandemije, pa prvi talas smirenja, drugi talas straha od pandemije, pa drugi talas smirenja… U nekoliko naizmjeničnih valova straha i smirenja teži se izvršiti kontrola kolektivnog uma. Cilj je uništenje moralnog sistema, jer što je strah veći to moral postaje sve niži.
[4] Slično stokholmskom sindromu – emocionalnom vezivanju talaca za otmičare. Međutim, traumatska simbioza se može razumjeti bolje uz primjenu jedne druge analogije. Narokoman, odnosno zavisnik od neke tzv. teške droge i bukvalno živi za trenutak „doziranja“ narkotikom, kao jedinim intervalom kada njegova urušena psihoemotivna ličnost i tijelo kratkotrajno doživljavaju predah od neizdrživo bolnih mentalnih i fizičkih stanja. U traumatskoj simbiozi žrtva i bukvalno živi za trenutke kratkotrajnog predaha od torture koju sprovodi zlostavljač. Žrtva, pritom, nema potenciju da osvijesti da je njen život moguć izvan korelacije za zlostavljačem. Stoga se ne vezuje emocionalno za zlostavljača već bukvalno za trenutke predaha od zlostavljanja.
Milorad Durutović
