Možda niste znali da je Pavle Vuisić (pravo prezime Vujisić) rođen na Cetinju (10. jula 1926). Njegov đed, po kome je dobio ime, bio je komandant druge sandžačke divizije, predvodio je junake tokom Mojkovačke bitke. Njegov otac Milisav jedno vrijeme je bio šef policije Zetske banovine. Pavle je veći dio svog djetinjstva proveo na Cetinju. Živjeli su u čuvenim Banskim stanovima.

Tragičnog 12 jula 1941, kada su Italijani, Sekula Drljević i ostali crnogorski separatisti proglasili nezavisni Montenegro, mnogim činovnicima su postavili ultimatum: priznajte nas ili idite!
Milisav Vujisić je rekao: NE!
Isto pitanje su uputili i ocu čuvenog pisca Borislava Pekića, Vojislavu Pekiću, načelniku upravnog odeljenja Zetske banovine, Vujisićevom šefu.
I markantni Pekić bio je jezgrovit: NE!
Za okupatore nije bilo dvoumljenja: i Pekiću i Vujisiću napisali su rešenje da u roku od 24 sata napuste Cetinje!
Dobili su jedan kamionet da u njega obe porodice strpaju svoje stvari. Tako su zbijeni, šćućureni, zatrpani, Vujisići i Pekići otišli iz Banskih stanova, iz Cetinja, iz Crne Gore, u nova boravišta. Policajac Vujisić postao je posle Cetinja upravnik zatvora u Leskovcu. Kada je zapucalo sa nebesa, otvorio je kapije ćelija i pustio osuđenike. Posle oslobođenja je zbog toga uhapšen. `
Pavle je kao 18-godišnjak pokupljen (kao i mnogi mladi u Srbiji) i poslat na Sremski front. S njim je, iz bratske ljubavi, krenuo i njegov brat Dušan, jedva zgazio u petnaestu. Imao je i sestru Dobrilu koja je bila lepotica.
Posle rata studirao je pravo i kao amater igrao u Pančevačkom pozorištu. Ubrzo su ga spazili filmski reditelji i usledila je sjajna glumačka karijera.
Komunizam, Tita i Čkalju nije mogao da smisli. Mjesecima je sa Čkaljom snimao seriju Kamiondžije, a nijesu međusobno govorili, sem pred kamerama.
Komunisti su mu falsifikovali testament na način što su iz originala izbacili rečenicu da ,,sahrani ne smije prisustvovati niti govor držati niti jedan komunista, niti jednu riječ da progovori, već će se prevrnuti u grobu i svakome od njih, ma koliko ih je na svijetu, ponaosob jebati mater, već da se pozove šest popova i da ga oni sahrane.“
Titovu sliku prekrivao je ćebetom sa izgovorom da ,,ne može ni da ga gleda“ a Čkalju je mrzio jer je bio cicija.
U vrijeme snimanja filma „13 jul“, u Podgorici, tadašnjem Titogradu (gledao sam snimanje jedne scene ispred zgrade Skupštine opštine), tražio je da ga povedu kod najstarijeg Vujisića u gradu. Poveli su ga u Masline kod jednog baš uglednog Vujisića. No, njegova posjeta kod rođaka trajala je samo par minuta. Naime, domaćin je stavio na sto bocu u kojoj nije bilo ni frtalj rakije. Pavle je ljutito odgurnuo bocu i bez riječi napustio kuću.
Umro je 1988. godine.
Izvor: Donko Rakočević/Fejsbuk