Pomislih da uporno klofanje tepiha koje je prešlo u opštu paranoju treba prijaviti komunalnoj policiji. I nad popom ima pop. Iz komunalne policije samo što me nijesu prijavili vrhovnom državnom tužiocu zbog veleizdaje. Kazali su mi: „Jeste li svjesni u koje krivično djelo ulazite? Znate li, čovječe, da su ti ljudi dobili najviša društvena priznanja i nagrade? Da su stubovi naše države?“

Nekada se to radilo subotom i nedjeljom po sunčanom vremenu u prepodnevnim časovima a sada svakog dana nezavisno od sata. U našim ušima, bez prestanka, odjekuju udarci klofača. Sveprisutni zvuk klofača tresačima tepiha je modernizovao ime. Ja ih i dalje nazivam tresačima tepiha a komšiluk analitičarima, kolumnistima, angažovanim intelektualcima, uglednim patriotama, građanskim aktivistima… Ne raspravljam se. U svakom slučaju za mene to ostaju ljudi iz našeg dvorišta koji redovno prave buku i dižu prašinu. Priznajem da tresače tepiha imaju sva dvorišta širom države. Vjerovatno su slični jedni drugima. Vjerujem da svim normalnim ljudima smetaju na isti način.
Moja žena se navikla na ove što najglasnije klofaju tepihe. Sluša ih bez ikakvih problema.
„Ko trese jutros”, pitam je u šali.
„Ovi iz „Portala Analitika i Pobjede. Dobro tresu. Ne žale snagu”, odgovara mi ozbiljno.
„Očekivano”, kažem joj.
„A zašto moliću lijepo”, pobuni se ona.
„Zato što oni koji su najviše trpali pod tepih najviše vole i da tresu”, odbrusih.
„Oni bar nijesu monotoni. Tresu i strane i domaće tepihe i one od stare vune i one od uvoznih, vještačkih materijala. U dvorištu kod moje sestre tresu samo tepihe iz 1918. godine. Možeš misliti kako je njoj.“
Moja žena na tepihe gleda malo drukčije. Kaže da su tepisi staze po kojemu naše društvo korača prema Evropi i da treba stalno da se tresu. Za mene je tepih tepih. Prašina ostaje prašina. A buka je ono što mi najteže pada. Najviše mi smetaju najbučniji tresači tepiha.
„Vidiš ovog dolje, zašiljenih brkova i duge kose“, kaže mi žena.
„Ovog iz ’Portala Analitika’. On je dakle danas na redu da trese tepihe. Šta s njime?“
„On je važan. On najbolje trese tepihe iz svog stava“, nastavlja žena.
„Što ti znači stav? Bitno je da jako udari klofačom po tepihu. Da pukne. Da odjekne. Da se čuje. Da se podigne što više prašine.“
„E stav onog malog je kolumna sa ubjedljivo najviše prašine.“
„To je dakle tresač kolumnista.“
„Osim toga, potpisao se i na najviše peticija“.
„Peticija za tresku, buku i prašinu“.
„Ne, već na peticije sudbonosne za našu državu“, odgovori mi, gotovo, svađalački.
„Poštujem državu. Uvažavam kad je braniš, ma ko joj klofao tepihe“, rekoh joj izbjegavajući verbalno porodično nasilje.
„Ubi se mučenik tresući tepihe a tebe baš briga. Juče nam je rekao da istresa prašinu u interesu države iz svih tepiha i preistorijskih i istorijskih čak i iz nekih delikatnih, umjetničkih,“
„Kako stoji sa ćilimima i krparama?“
„To ga ti pitaj!“
„Kad nauči nešto više od udaraca klofačom možda ću i porazgovarati s njim. Dotle mi je lakše da trpim buku i prašinu.“

Žena je bila u pravu. Osjetio sam na svojoj koži, ubijedio se svojim čulima i živcima da tresači tepiha postaju sve ambiciozniji. Tresu uporno, bez prestanka. Kada sam ovom malom onako ovlaš prelistao radni učinak vidio sam da je samo u poslednje dvije nedjelje tresao tepihe ispod novih spomenika na Cetinju, ispod kupole crkve Svetog Petra u Rimu, ispod papskog trona i ispod Svetog Oca kojeg je pratio u stopu. Tresao je i ispod istorije umjetnosti za početnike. A tek prethodnih nedjelja. Tresao je tepihe ispod kratkog vodiča kroz filozofiju, ispod citata velikih filozofa, ispod imena umnih ljudi i Vikipedijinih odrednica. Preturio je preko svog stava i pozorišne umjetnosti i istorijske scenografije, i vajarska djela, i književno-antropološko-multikulturne tepihe svih dimenzija, boja i tkanja.
Mladi tresač tepiha je bio pun elana. Dok je pravio buku i dizao prašinu objašnjavao je komšiluku da se kod njega ne radi o običnoj prašini, već o specifičnim prašinama važnim za državu od kojih se jedna prašina odnosi na kulturu i spomenike, druga na istoriju i identitet, sljedeća na pozorište, pa onda na Hanu Arent. U tom trenutku ga prekide moja komšinica koja ga je sa balkona pažljivo slušala. Upita ga.
„Je li Hana Arent neko novo sredstvo za čišćenje tepiha? Je li bolja od Mister Propera?“
Izgleda da je mladi tresač tepiha, ipak, bio upoznat i sa etiketama i sa osnovnim svojstvima sredstava za čišćenje pa komšinici odgovori kao iz topa.
„Mister Proper je bolji za tepihe otvorenog društva. Inače njemu je pravo ime Karl, samo da znate. Hana Arent je moje omiljeno sredstvo za suzbijanje fašizma, za podizanje svijesti o antifašizmu, bez koga ne može biti riječi o patriotizmu ni u jednom društvu.“
„Ja sam mislila da se ta fašističko-antifašistička prašina odavno slegla. Ima li je još?“, začuđeno upita komšinica.
„Ima kako da nema. Moram da tresem bar tri put nedeljno i fašizam i klerofašizam i srbofašizam i himnofašizam i navijački antipatriotski fašizam. Dođe mi od muke da zapalim tepih, ali znate ja sam poznati, angažovani intelektualac i zlobnici bi me odmah zbog dima i prašine izjednačili sa ovima s Konika što pale gume. Zato se uzdržavam.“

„Pa i oni su ljudi. Moraju od nečega da žive“, reče komšinica i povuče se sa balkona.
Mladi tresač tepiha poče još žešće da udara po nedužnom tepihu.
Pojačana buka i prašina izvukoše radoznalu komšinicu ponovo na balkon.
„A taj Kostantinović koga stalno spominješ na portalu je li on proizvođač klofača?“, nastavi razgovor s tresačom tepiha znatiželjna komšinica.
„Neeeee“, odgovari joj tresač kolumnista. „On je moj glavni alat za istjerivanje palanačkog mentaliteta, klerofašizma, velikosrpskog nacionalizma, beogradskih i ruskih grinja iz tepiha.“
„Kako je pametan ovaj mali. Kako znalački klofa tepihe. Svaka mu čast na predžnanju i tehnici“, reče komšinica i vrati se u dnevnu sobu.
Kako smo bili stan do stana, a balkoni nam takoreći spojeni čuh kako joj na poslednje riječi burno negoduje muž.
„S njim si našla da pričaš. Vidiš li jadna da on pravi najviše buke, da iz njegovog tepiha više ne izlazi čak ni zrnce prašine iako po tepihu besomučno tuče po cijeli dan. I slijepi, po buci osjećaju da se radi o ortodoksnoj neznalici. To što vas zasipa događajima, imenima i lažima o ljudimima koji su tobože gazili po njegovim tepisima, to je vaš problem.“
„Ali on ima najviše lajkova“, usprotivi se komšinica i nastavi da brani mladog tresača tepiha.

„Što ti je to lajk?“, upita je muž.
„Lajk je pohvala njegovom klofaču. Mnogo ljudi fale njegov klofač. Vele da njegov klofač diže najviše prašine na portalu koji neumorno radi za spas države i svečanog tepiha po kome ponosno i patriotski gazi naš predsjednik“
„Samo neka vas ponosno gazi vaš predsjednik. Samo neka tresu tepihe u njegovu čast i neka dižu prašine koliko je predsjedniku potrebno, ali neka to ne rade pod mojim prozorom“, reče moj komšija svojoj ženi.
„Ovo ispod prozora je javni prostor.“
„A ovo iza prozora je privatni prostor. Molim te zatvori prozor i spušti roletnu. Dozlogrdilo mi je da slušam te idiotluke o počasnom tepihu, o velikim ljudima koji su gazilu po njemu i o broju čvorova koji su se tkali hiljadu godina, a tresač tepiha će ih svojim laprdanjem, prenemaganjem i patriotskim klofačom tobože očistiti da zasijaju kao novi. Jadna ne bila shvataš li da klofanje tepiha pripada kućnoj radinosti a ne patriotskoj borbi za državu. Jesi li zaboravila da prvo dođe patos, pa na patosu tepih, pa na tepihu namještaj a ne stubovi države?”, podiže glas komšija.
Uplaših se da će se verbalno porodično nasilje raširiti po cijelom spratu pa rekoh ženi da zatvori balkonska vrata. Eto što nam rade tresači tepiha dok svojim klofačima svakodnevno lupetaju po istorijskim i društvenim temama u našom malom dvorištu. Nije mi jasno zašto ih zovu analitičarima i intelektualcima. Kada bi umjesto klofača u rukama držali knjige i olovke, bili makar malo pismeniji i obrazovaniji ajd i da razumijem. Ne znam ni kome je palo na pamet da obične izlizane tepihe proglasi za naše umjetničke, kulturne i intelektualne staze.

Jedino znam da me ubija sva ta prašina koja dolazi iz zajedničkog nam dvorišta. Tupa-lupa, tupa-lupa, tupa-lupa svakog dana po našim ušima.
Pitam vas zar to ne predstavlja atak na svaki normalni um.
Pomislih da uporno klofanje tepiha koje je prešlo u opštu paranoju treba prijaviti komunalnoj policiji. I nad popom ima pop. Iz komunalne policije samo što me nijesu prijavili vrhovnom državnom tužiocu zbog veleizdaje. Kazali su mi: „Jeste li svjesni u koje krivično djelo ulazite. Znate li čovječe da su ti ljudi dobili najviša društvena priznanja i nagrade. Da su stubovi naše države.“
„Oprostite, nijesam znao da se i za tresku, graju i prašinu dođeljuju državne nagrade“, odgovorih iznenađeno.
„To su nagrade za stvaralaštvo, za umjetnički angažman, za građanski aktivizam, za patriotizam, za odbranu nacionalnog i građanskog dostojanstva, za nepovredivost identiteta i za još mnogo toga što je ključno za našu državu, a o čemu bih vam mogao pričati do preksjutra“, odgovori mi dežurni službenik.
Uzdržao sam se da ga upitam ima li ikoga da vodi računa o našem društvenom miru, o štetnoj prašini kojom nam tresači tepiha svakodnevno zasipaju disajne organe, o buci koja zaglušuje uljudne razgovore. Čak sam pomislio, što da ne, i na sudbinu nedužnih tepiha koje razbucaše svojim klofačima, pa izgledaju kao da su ih kopita izgazila, a ne djela veleumnih ljudi na koje se ove dvorišne budaletine non-stop pozivaju.
Ranko Rajković