Levit podsjeća da je Engels često interpretirao Hegelov stav o ”umnosti svega zbiljskog”. A takav je stav, pretpostavka svakog istoricizma. Taj hegelijanski istoricizam je onaj drevni hrišćanski Logos pretvorio u metafizički Duh, koji se sam razvija kroz istoriju. Pa ipak – kako primjećuje Levit – taj, tako posvjetovnjačeni Hegelov Duh zadržava manje religioznog od meterijalističkog ateizma !? Jer ovaj drugi, toliko radikalno nadilazi istorijsku zbilju ( polazeći iz same istorije na početku ) da je uprkos svom temeljnom materijalizmu – duboko eshatološki.
Ovo potenciranje značaja prirode u odnosu na istoricizam, i ovog ”sada” u odnosu na ”buduće” jesu ideološki temelji sekularnog mišljenja. Za potrebu daljeg dokazivanja svoga polazišta Levit se poziva na Bukharda ( Jakov Bukhard, švajcarski filosof istorije ) koji je kritičar i one hegelovske i one avgustinovske koncepcije filosofije istorije. Bukhard će reći da sve one istorije koje se bave prvim počecima i krajnjim ciljevima – nadilaze ljudske uvide i moći. Zato on zagovara skepticizam u tom pogledu. On ne negira istorijski kontinuitet događaja, i u tom pogledu pedagošku svrhu istorije ( zakonitost smjenjljivosti epoha, prepoznavanje određenih faza uspona i dekadencije… ), ali negira mogućnost sagledivosti smisla i svrhe tih istih događaja. Tako recimo, on veliča asketizam rane Crkve (prvi hrišćani – ”junaci pustinje”) u odnosu na ondašnju dekadenciju Rima, ali isto tako kritikuje oportunizam njemu savremnih hrišćanskih zajednica u odnosu na rastući industrijalizam 19. vijeka.
Za komunistički Marksov manifest, Levit tvrdi da je klasičan profetski i eshatološki spis. U njemu je proletarijat je neka vrsta ”izabranog naroda” koji treba da izmjeni društvo nabolje i da zavede konačno blagostanje. Za samog Marksa, autor smatra da iako je bio ideološki antisemita i ateista, on je po koncepciji svijesti bio Jevrej sa nepopravljivim crtama mesijanstva. Iluzornu sreću religije treba zamjeniti stvarnom srećom buduće epohe komunizma. Slijedeći ovo prepoznavanje eshatološke crte marksizma, Levit podsjeća da je Engels često interpretirao Hegelov stav o ”umnosti svega zbiljskog”. A takav je stav, pretpostavka svakog istoricizma. Taj hegelijanski istoricizam je onaj drevni hrišćanski Logos pretvorio u metafizički Duh, koji se sam razvija kroz istoriju. Pa ipak – kako primjećuje Levit – taj, tako posvjetovnjačeni Hegelov Duh zadržava manje religioznog od meterijalističkog ateizma !? Jer ovaj drugi, toliko radikalno nadilazi istorijsku zbilju ( polazeći iz same istorije na početku ) da je uprkos svom temeljnom materijalizmu – duboko eshatološki.
Čak je i vrlo anti-crkveno nastrojeni Volter, prema Levitovom viđenju ove problematike, označen kao zastupnik istorijskog progresa koji je neki vid de-sakralizovane hrišćanske eshatologije. Volter ne vjeruje u religiju, ali vjeruje u nauku i njen napredak koji će donijeti bolje čovječeanstvu. Volter je, prema Levitu, bio dovoljno mudar da se ne zanosi vjerom u neki brzi progres, ali je vjerovao u postepeni ( prošaran padovima ) napredak dok ljudski um sasvim ne ovlada stvarnošću. Zato Levit na kraju zaključuje kako se sva ta istorijska napredovanja i njihove teorije, odvijaju pod plaštom religijskog. On kaže kako razlikuje: religijski/duhovni napredak ( koji je stvar blagodati i vjere ); napredak unutar religije ( od katakombi, preko srednjeg vijeka do novog doba ) – koji je vrlo upitan; i modernu ”religiju” napretka ( de-sakralizovanu teoriju postepenog ljudskog napretka ).
Levit insistira da tome da novozavjetno vjerovanje ranog hrišćanstva nije moglo biti osnov za hrišćansku filosofiju istorije! Jer u vrijeme apostola – čekao se kraj svijeta! Ali svijet je nastavio da postoji, pa je hrišćanstvo moralo postati tek samo još jedna u mnoštvu filosofija svijeta. Zato Ničeova filosofija o obnavljanju antičkog učenja ”o vječnom vraćanju istog” predstavlja oslobođenje čovjeka od dvomilenijumskog ropstva lažima, a ne pesimističko konstatovanje kako je sve isto.
Ova kritika antropocentričnog istoricizma, koji je pri tom linearan, eshatološki, progresivan, i afirmisanje antičkog motiva istorije koja se odvija u okvirima prošlog i sadašnjeg, a koji je naturalistički i cikličan, vjerovatno predstavlja najradikalniju osnovu sekularnog svjetonazora, jer insistira na suštinskom razdvajanju ovozemaljskog života i njegovih aspekata od religioznih ideja koje ga, po ovom shvatanju, kvare i degradiraju.
Oliver Janković
