Piše: naš stalni dopisnik sa Divljeg zapada Milija Todorović (u ulozi Garija Kupera)
Na moja jučerašnja razmišljanja o jednoj informatičkoj pitalici, nadovezalo se sjećanje na djetinje vrijeme i na jednu polu-šaljivu a polu-ozbiljnu pitalicu, kojom su se stariji čašćavali među sobom, prilikom svakog susreta. Ona glasi : kakav si ka(o) čo(vj)ek? Ta je šala nekako podrazumijevala da po tom pitanju svi stojimo nesumnjivo utemeljeni u postojanom čojstvu – jer, šta bi drugo i kako bi se drugačije moglo živjeti ili postojati osim kao ljudsko biće puno moralnih vrlina? Zato je ona i bila šala, pitanje čiji se pozitivan odgovor podrazumijeva, jer bi, u suprotnom ona bila uvredljiva provikacija, koja tu osnovnu moralnu pretpostavku dovodi u pitanje. Pod tom opštom pretpostavkom da smo svi učesnici tog šaljivog igrokaza sve same moralne gromade, znao se čuti jednako šaljiv odgovor: a bogami nikakav sam – ili – tanak časti mi…itd.
Dobar psiholog bi mogao u tom dijalogu da nađe začetke neke potrebe za međusobnim ispovjedanjem slabosti, ili bar na podsjećanje da se o tome misli, ali najprije one potrebe da jedni druge hrabrimo opomenom da „imamo obavezu“ da budemo ljudi.
Ova šaljiva pitalica, čije značenje i smisao teško da je razumljiv današnjim generacijama, ostatak je onog vojničkog mentaliteta Stare Crne Gore, u kom su ljudi, vjekovima, jedni druge kuražili da su disciplinovani, hrabri, zajednici odani, iskreni i podvigu skloni pripadnici ljudske vrste. Naime, samo su takvim uzajamnim bodrenjem mogli da sačuvaju ambijent velikog i vjekovnog vojnog logora, gdje su se muške glave brojale kao puške, a gdje je svaki ženski stvor bio ili kosovka đevojka ili sestra Batrićeva ili carica Milica (sestra Boška Jugovića). Stara Crna Gora imala je svakodnevno postrojavanje u toj svojevrsnoj kasarni u četiri nahije i sedmoro brda, a kao u svakom postrojavanju, mirni, utegnuti i spremni za boj djelovali su podjednako i oni istinski junaci i najveće kukavice.
„Kakav si ka čoek“ pitanje je koje predstavlja relikt jedne takve epohe, atipične, neuobičajne, zamrznute u jednom trenutku postojanja. Danas je to pitanje dobrim dijelom postalo karikaturalno, onda kada se spartanska ozbiljnost naših predaka pretvorila u samozadovoljnu uobraženost potomaka sklonih prevari, korupciji, kriminalu i bespogovornom podaništvu jednom jedinom gospodaru.
Ali eto, uprkos svemu, preostalim tragaocima za humanošću i ljudskim dostojanstvom, neka kao podsjetnik, umjesto jutarnje molitve, bez prevelikih očekivanja i samozavaravajućih ideala, ostane ovo pitanje iz ogledala: Kakav si kao čovjek?
Do čitanja u sljedećem broju….
