Nedelja, 22 nov 2026
Žurnal
  • Naslovna
  • Gledišta
  • Drugi pišu
  • Slika i ton
  • Preporuka urednika
  • Deseterac
  • Živa riječ
  • Kontakt
  • Odabir pisma
    • Latinica
    • Ćirilica
Više
  • ŽURNALIZAM
  • STAV

  • 📰
  • Arhiva prethodnih objava
Font ResizerAa
ŽurnalŽurnal
  • Naslovna
  • Gledišta
  • Drugi pišu
  • Slika i ton
  • Deseterac
  • Živa riječ
  • Preporuka urednika
  • Kontakt
Pretraga
  • Naslovna
  • Gledišta
  • Drugi pišu
  • Slika i ton
  • Preporuka urednika
  • Izaberite pismo
  • Deseterac
  • Živa riječ
  • Kontakt
  • Odabir pisma
    • Latinica
    • Ćirilica
Follow US
© Žurnal. Sva prava zadržana. 2024.
Deseterac

Jovica Aćin, književnik i prevodilac, za NIN: Verujem u knjige

Žurnal
Published: 20. novembar, 2026.
Share
Knjige, (Foto: VVS)
SHARE

Piše: Boban Karović

Jovica Aćin je kao književnik, esejista i prevodilac decenijama prisutan na ovdašnjoj kulturnoj sceni. U velikoj Jugoslaviji je uređivao i pisao za „Student“, „Delo“ i „Književnu reč“ i zbog tekstova bivao osuđivan, saslušavan i pod prismotrom „političke policije“, dok su pojedini brojevi listova zabranjivani. Kao urednik u izdavačkim kućama „Rad“ i „Službeni glasnik“, zaslužan je za to što su u Srbiju stigle neke od značajnijih knjiga, poput Solženjicinovog „Arhipelaga Gulag“. Na srpski je preveo više od 40 dela, između ostalih sabrana dela velikog Franca Kafke. Autor je više knjiga, a poslednja zbirka priča iz štampe je izašla ovog meseca. Za Aćina kažu da je velemajstor tragikomike i karnevalske ironije i groteske, te da njegovi romani izmiču uobičajenim definicijama i čitaju se kao dela realističke fantastike. O svom životnom i profesionalnom putu, na kojem je imao i zabrane i nagrade, Aćin govori za NIN.

Upravo se pojavila vaša nova knjiga priča, „Kud nas put nanese“. Pa kud nas je naneo?

To bi mogla biti zagonetka. Odgonetnuće je svako ko knjigu prelista. Mogao bi to da bude put kojim upravo idemo. Mogao bi to da bude i samo moj put kojim sam hodio po svetu i među ljudima, kroz snove, doživljaje, po grobljima, pijacama, trkalištima, planinama i morskim obalama. Mogao bi da bude i put bez cilja, u nigdinu. Put života.

Dobro, onda koliko je vaš životni i profesionalni put odredilo ono sa čim ste se suočavali na početku – zabrane, osuđujuće presude, spaljivanje novina zbog vaših priloga?

Sastavljeni smo, barem dok ne izlapimo, od svoje prošlosti koju pamtimo i od momenta koji živimo, kao i od nade u buduće dane. Kad me pitate o prošlosti, testirate moju memoriju, a i to ko sam ako jesam. Moj put je bio predodređen još pre ranih studentskih trenutaka za koje pitate. Zahvaljujući veštini u hvatanju prilika da naudim sebi kad god mogu, uspeo sam da iz starog akumulatora prolijem sebi po grudima sumpornu kiselinu. Zbog tog sam zavoleo hemiju, ali ne i bez potajne želje da joj se osvetim.

Tražio sam joj slabu tačku. A već me je bila obuzela strast prema čitanju knjiga. Zvale su me na avanture u druge svetove, u druge živote. Iz njih sam saznao da bi slabost hemije mogla biti njena prošlost u vidu alhemije. Ova me je opčinila. Počeo sam da se bavim alhemijom, ne radi zlata stvorenog iz olova nego zbog pokušaja usavršavanja sopstvenog duha. Alhemija je bila i ostala za mene čista fantastika i zato je opažam i u najobičnijim stvarima.

Nebojša Jevrić: Smrt na Sajmu knjiga

Potekao sam iz sirotinje, knjige iz javne biblioteke nisu mi bile dovoljne, a da kupujem one koje sam želeo nisam mogao. Odlučio sam da jednom počnem da željene pišem sam i u njima, iz sopstvenog sveta i života, prizivam druge svetove, druge živote. Neku godinu docnije napisao sam svoju prvu priču, pustolovinu o tome kako se duh menja u junaku na zavijutku. Napisao sam i pregršt stihova, jer mi se činilo da se pesme mogu pisati i s nogu. Godine 1968, već student hemijske tehnologije, kao i mnogi moji drugovi iz studentskog doma iza beogradskog Novog groblja, eto me u studentskom pokretu. Revolt zbog tadašnje nepravde. Energija mladalačke nevinosti nema granica. To je doprinelo da mi se jezik, mišljenje i pisanje ražeste. Poprimili su na oštrini i varničili.

Da podsetimo, zašto ste više puta osuđivani kao urednik „Studenta“?

Kao pisac početnik, iz moje stare ćirilične remington pisaće mašine potekli su eseji o poetskoj pobuni, o uličnim borbama kao umetničkom delu, o avangardnom pesništvu, a i jedan tekst o policiji koji je objavljen u „Studentu“. Pitam se zašto „Student“ više ne postoji. Morali bismo da ga i danas imamo, i to iz stotinu razloga. Večito mladog, lepog, istinoljubivog. Taj tekst me je doveo pred sud. Njegova istina je predstavljena kao navodna uvreda i kleveta. Ali prošao sam jeftino. Godinu dana zatvora na dve godine uslovno. Istina, od tad sam postao za Državnu bezbednost predmet na merama.

To vas nije pokolebalo?

Osuda me nije zaustavila. Vanredni broj „Studenta“ bio je posvećen velikom broju svakojakih zabrana te 1970. godine i u njemu moj tekst o zabrani filma Dušana Makavejeva. I sam taj „Student“ o zabranama je, dabome, zabranjen još dok je bio u štampariji. Ali nas tri urednika smo uspeli da priličan broj štampanih primeraka krišom iznesemo iz štamparije ispred nosa tajnoj službi.

Te sklonjene primerke lista smo delili zainteresovanim čitaocima, pa čak i na Korčuli, gde je u to vreme radila Filozofska škola. Zato je Dubrovnik poveo predistražni postupak protiv nas. Ali beogradski istražni sudija, po imenu Ljubljana, ipak nas je oslobodio. Izvestio je dubrovački sud da nema osnova za optužnicu. Za mene je to bilo čudo neviđeno. Imao sam osećaj da i u strukturama moći nailazimo na diskretnu podršku. Pravo govoreći, Titovo vreme je bilo ipak znatno blaža verzija staljinističke autokratije. Da, postoji i treći slučaj. Uredio sam broj „Studenta“ o podzemnoj kulturi.

Šta je tu bilo sporno?

Između ostalog, u njemu je, na holandskom jeziku, bio zakačen i Tito kao onaj ko je lagao studente da će im zahtevi iz 1968. godine biti ispunjeni. I doživotni predsednik je pobesneo. U govoru u Rudom osudio nas je kao anarhiste i da „Student“ živi na račun države, iako je opstajao od prodaje. Išao je kao halva. Savez studenta je tiraž tog broja uzaptio i bez ikakve presude bacio ga u vatru. Kao posledicu tog andergraunda, ja sam izgubio posao i sa ženom i detetom se našao na ulici.

Jeste li nekada, kao pisac i urednik studentske štampe i izdavačkih kuća, imali neki strah?

Ko se plaši, a da je mlađi od trideset? Ako je straha i bilo, zbog porodice i hleba, išlo se uprkos strahu. Stariji, okrenuo sam se onome sa čim sam i počeo. Knjigama. Verujem u njih. Verujem da su kadre da promene stvari u čoveku i u svetu. Naravno, hteo sam još i da uhvatim sunca za sopstveno pisanje dok mi traje životni dan.

Po čemu pamtite saradnju s urednikom časopisa „Delo“ Muharemom Pervićem? Jedno vreme ste i vi bili na čelu tog legendarnog književnog glasila…

Bio mi je podrška, zatim i prijatelj. Nije me se odrekao ni kad sam objavio pesme Gojka Đoga u kojima se isključivo poetski aludira na Predsednika. Pesnik je osuđen i tamnovao. „Delo“ sam uređivao s ljubavlju. Mislim da i danas neki od brojeva tog časopisa traju. Mnoge teme i probleme sam otvarao. I mnogima je to bilo od koristi, duhovne, stvaralačke. „Delo“ je jedini književni časopis koji je zabranjivan kod nas. Čak je jedan broj sam izdavač, glasovit po slobodoumnim knjigama, povukao iz prodaje i dao ga pod nož da se sav isecka u konfete.

Natalija Đaletić: Knjiga nije fusnota kulturne politike

Osamdesetih ste prvi u ovom delu Evrope priredili prevod Solženjicinovog „Arhipelaga Gulag“, veoma važne knjige o logorskom sistemu. Šta je to tada značilo u jednoj socijalističkoj zemlji poput Jugoslavije, možemo li mi danas shvatiti koliko je to bila velika stvar? Treba imati na umu da je knjiga kod nas objavljena samo 15 godina nakon njenog premijernog objavljivanja u Parizu…

Ne znam da li je još mogućno nekom današnjem dočarati veličinu i hrabrost tog poduhvata. Prvo izdanje dela, za čije biste čitanje u komunističkim zemljama skončavali u kazamatu, objavljeno u jednoj takozvanoj realsocijalističkoj zemlji! Solženjicinov „Arhipelag Gulag“ smatra se valjda jedinom knjigom u istoriji čiji je uticaj istinski bio među stvarima koje su dovele do promena u režimu jedne države. Sovjetskog Saveza. Najugledniji španski dnevnik srpsko izdanje „Arhipelaga Gulag“ naveo je na prvom mestu od deset događaja koji su te godine uzdrmali svet.

Niko se nije usudio u Jugoslaviji da objavi to dragoceno remek-delo razotkrivanja smrtonosnog mraka. Potom sam uredio i objavio „Muzej živih ljudi“ Dragoljuba Jovanovića, verovatno najupečatljivije lično svedočanstvo o jugoslovenskom konclogoru na Golom otoku. Ne zaboravite da to nisam učinio slučajno.

U časopisu „Delo“ sam već priredio priloge o logorima širom sveta. Borislav Mihajlović Mihiz mi je rekao da sam kod nas postao prvi pravi „logorolog“. U „Delu“ sam tad objavio i odlomak iz „Arhipelaga Gulag“, kod nas još nečitanog, o ženama u sovjetskoj logorskoj mreži. Bila je to najava moje spremnosti, mislim, da objavim i celo Solženjicinovo delo.

U kojoj meri je „Arhipelag Gulag“ uticao na to da i sami napišete knjigu posvećenu izgnanstvima, proganjanjima i logorima? „Gatanja po pepelu“ je po mnogo čemu jedinstveno delo kod nas…

Sa „Gatanjima po pepelu“ sam dospeo do vrha svog istraživačkog i esejističkog aktivizma. Knjiga je nastajala još i znatno pre pojave „Arhipelaga Gulag“ kod nas. To je moja knjiga s najviše odjeka, verujem i najčitanija. Jedno od njenih izdanja se pojavilo i u Zagrebu, i to posle raspada Jugoslavije. Ona jeste književni rad, baš kao što je to, uostalom, i „Arhipelag Gulag“. Jeste književno delo, jer pokušava da saopšti nešto neizrecivo o čoveku. Stravu i besmisao. Pisana je onako kako su pisani prvi spevovi u istoriji. U jeci iskonskog krika.

Preveli ste sabrana dela Franca Kafke, a napisali ste i knjigu „Dozvola za bicikl“, za koju kažete da je „roman sa Kafkom“, delo koje je nastalo iz vašeg višedecenijskog „kreativnog druženja“ s ovim književnim velikanom… Je li Kafka danas življi i potrebniji nego ikada?

Od prvog čitanja Kafke postao sam njegov pratilac. Tako su i Horhe Luis Borhes i Gabrijel Garsija Markes, kad su pročitali Kafkin „Preobražaj“, odlučili da postanu pisci. Neko kaže da je Kafka mrtav. Ne verujte u tu budalaštinu. Živ je, nego šta. Na našu radost, ali i na našu žalost. Na radost da su Kafkine knjige i danas nezaobilazne. Ko god nijednu nije pročitao, neka zna da će se kajati i da mu taj greh neće biti oprošten ni u sledećem životu. A i na žalost da su stvari o kojima je pripovedao ne manje aktualne i sad nego što su bile kad ih je ispisivao. Pakao birokratije onda, pakao danas, da se ne lažemo.

Da li je Kafka jedan od onih koji se ne mogu oponašati? I kako su prolazili oni koji su to pokušavali?

Nije nemoguće oponašati ga, ali to valja činiti na svoj način, sa svojim uvidima i svojom imaginacijom. Spomenuo sam Borhesov i Markesov dug. Mnogi pisci su dužni Kafki. Među njima su i dobri pisci. Vladimir Nabokov je takođe napisao svoj kafkaeskni roman, „Poziv na smaknuće“. Moj roman „Dozvola za bicikl“ zaista jeste tvorevina nastala iz mog manje ili više izmaštanog druženja s Kafkom u Jugoslaviji i potom u Srbiji. Kako je on čitan i kako je prolazio u našem sistemu. Kakve sam muke trpeo da bih objavljivao prevode njegove rukopisne ostavštine. Roman je bezmalo dramatični i komični dnevnik moje višedecenijske bliskosti s Kafkom.

Koji pisci su na vas imali najveći uticaj? Jeste li imali bojazan da ne upadnete u klopku oponašanja drugih?

Nemam pojma ko je sve uticao na mene. Valjda svi i niko. To je valjda pitanje ekstaze. Pišete i ne osvrćete se. Uostalom, volim oponašanje. Volim i kad mene oponašaju. Inače, imam više nego dovoljno i sopstvene imaginacije, sopstvenog kreativnog instinkta, a u srcu mi je i pravi haos od nenapisanih priča i romana. Čame u meni i vape da ih ne zaboravim i da ih izvedem na sunce.

U nekoliko tačaka ste napisali „Pravila pisanja“, što nekom na prvu možda može zazvučati kao Kišovi „Saveti mladom piscu“. Pomenuo bih jedno pravilo: „Pre nego što počnete da pišete, morate imati najbolju mogućnu prvu rečenicu.“ Je li ta rečenica toliko presudna da zadrži čitaoca neke knjige?

Može biti. Prvi stih, prva rečenica, mamac. Onaj ko čita, s tim početkom zna da li će ga i posle tog prvog koraka put naneti tamo gde bi mogao sresti samog sebe.

Knjiga kao prva i poslednja odbrane slobode: Najveća opasnost u digitalnoj eri

Govorili ste da je pisac osuđen na samoću. Pisanje je samotnjaštvo?

Pa pišemo poglavito u samoći. Nije to timska delatnost. Čak i kad imamo koautora. Samoća! O tome mogu mnogo da govorim, ali time bih je izneverio.

Malo je poznato da ste „Hazarski rečnik“ Milorada Pavića čitali u rukopisu, da ste mu davali neke sugestije… Kako je to izgledalo?

Pitam se odakle je to vama poznato. Istina je da mi je Pavić, s kojim sam prijateljevao, davao svoje rukopise na čitanje. Za „Hazarski rečnik“ odmah sam prepoznao odakle mu ideja za njega. Sugerisao sam mu i da umetne pripovedačke odrednice koje bi se ticale onog što sam nazivao „modra knjiga“. To je narativna linija s Hazarima u Sovjetskom Savezu. Nije izmišljena. Zasnovana je na podacima, zahvaljujući sinu pesnikinje Ane Ahmatove koji je i sam, kao istoričar, istraživao hazarski narod. Time bi Pavić uneo malo modrica u knjigu, malo više bola. Onom ko čita povremeno dobro dođe da ga nešto iz štiva zaboli. Nije prihvatio. Zato sam ja napisao esej o toj neispričanoj „modroj knjizi“. Eno ga u zborniku Biblioteke grada Beograda o Paviću.

Da li možete da zamislite svet bez štampanih knjiga? Nedavno je bila vest da je jedna kompanija otkupila milione knjiga na papiru koje potom „usisava“ veštačka inteligencija, a onda se ta štampana izdanja – uništavaju…

Da, „Antropik“ je pokupovao stare knjige, maltene čitavu vavilonsku ili aleksandrijsku biblioteku. Njima je podučavao jedan od svojih programa veštačke inteligencije. Zatim je knjige uništio. Nije im to bilo na ponos. Ako hoće istinski da utreniraju tu svoju inteligenciju i sliste Zemlju, najbolje im je da pokupuju sve knjige na svetu i zatim, logično, da njima raspale lomaču u kojoj ćemo izgoreti. Neki od tvoraca veštačke inteligencije vele da je veštačka inteligencija i smišljena da bi pobila sve ljude na planeti.

I dok je svet duboko u 21. veku, vi smatrate da je 20. vek završen samo kalendarski i da mi zapravo još živimo u istom… Zašto?

Pa sve što obeležava prošli vek, njegov sablasni duh, od Velikog rata, logorskog arhipelaga smrti, Drugog svetskog rata, atomske bombe, progona, masakra – zar mislite da je to završeno? Tek tako. Olako. Još nismo stigli do poente. Ključa. Zašto da i ne prekipi? To je istorijska logika. Ja sam pesimistički optimista, ali danas nije moj dan ni za kakav optimizam. Brinem za decu.
Kako biste nazvali ovo što danas živi svet? Je li ovo vreme postistine?
Šta je to? Doskočica, e da bismo zaboravili na laž i istinu? Ako kažete postistina, i dalje mislite na istinu. Teško da ljudi danas žive vreme istine. Žive sopstvene napore ka samouništenju. Ne kažem da su svi takvi. Ali oni koji vode, mahom vode svet u bezdan.

U romanu „Kotao“ konstatujete da će „među ljudima sklonost ka istini opadati srazmerno nestajanju zadovoljstava koja bi istina mogla da nam ponudi…“ Zašto imamo sve više problema sa istinom?

Nemojmo mešati moje romane sa mnom. Oni su ono što bi moglo biti. A ja sam, verujem, priča za sebe u kojoj mi ni najteža, ni najgorča istina ne smeta, čak i kad me zaboli. Ne želim nikad da odvraćam pogled od istine, ma koliko ona često bila nedostižna ili pod velom, ili i sama smrtonosna. Nekad sam prevodio romantičkog pesnika Fridriha Helderlina. Jedan od njegovih stihova glasi: „Tamo gde je opasnost, raste i ono spasonosno.“ Nema nam spasa ako odbijamo da vidimo i čujemo. I još jedna rečenica, iz Helderlinovog romana „Hiperion“: „Čovek je Bog kad sanja, a prosjak kad misli.“

Neki, priznajem, imaju problema sa istinom i gledaju da joj naškode. Hoće da je otruju. Najbolji otrov u naše medijsko vreme, skupa sa internetom, i u doba jačanja države jeste zagušiti istinu u hrpi laži. Učiniti da bude zaboravljena. To je besprimerna šteta, koju istorija ljudima ne prašta. Kao pisac, ne bih to da zanemarim.

Knjige edicije „Reč i misao“ postale su slika

U svom pisanju, kad god se nađem pred provalijom, gledam da svoju fikciju zasolim istinom. Ono što deluje kao izmišljeno često je zapravo istinito, a ono što se stvarno odigralo nalikuje imaginarnom. Tako uspevam da u tesnacu između stvarnosti i fantazije prokrijumčarim istinu. Strahujem da je ponovo došlo vreme progona istine, njene zabrane, njenog zaborava. Zato je vredi čuvati i štititi, makar „ispod ruže“, u oklopu umetnosti. Stara izreka, latinska, glasi „rečeno pod ružom“, što bi trebalo razumeti kao neprimetno kazivanje istine. Kao da se ništa nije promenilo od Rimskog carstva. Govorenje istine sve je više kriminalizovano.

Iste godine kad i roman „Kotao“, objavili ste obiman roman „Šibanje“. Zanimljivo, na njegovim koricama je reprodukovano Hristovo šibanje…

„Šibanje“ je zasad roman do kojeg mi je najviše stalo. O njemu mislim kao o Bibliji svog pripovedanja. Ta Biblija se protegla na hiljadu stranica. U njemu je, između ostalog, doista reč o pripovedanju. Ulični pripovedač, isposnik, bivši forenzičar, saveznik mrtvih, masakriranih, priča o Beogradu. Bivša istoričarka, s visokim rangom u jednoj od mafijaških grupacija, priča o Napulju. Malo je onih koji su ga pročitali. Ja bih mogao biti od pisaca koji sve svoje čitaoce poznaje po imenu. Ali svako ko ga je celog pročitao dobro zna kroz kakvo delo je prošao. Neće ga zaboraviti. To i sami ispovedaju javno. Ivan u Sarajevu, Dušan, Gojko i Aleksandra u Beogradu, Milan u Velikoj Plani. Da, i meni lično, Radivoje iz homoljske Osanice. Roman barem nije sasvim potonuo i ne zove iz pustopoljine. Ostali koji su ga imali u rukama ćute. I ja razumem zašto „Šibanje“ mora da bude prećutano. Ako ga niste čitali, propustili ste da se osvedočite za šta je književnost sposobna. Jedan od navedenih čitalaca mi reče da je „Šibanje“ čista magija od pripovedne istine, s one strane laži.

Izvor: NIN, br. 3957, 29. 11. 2026, str. 44- 47.

TAGGED:Boban KarovićJovica AćinKnjigeKulturaNIN
Share This Article
Facebook Telegram Copy Link
Previous Article Petar Kralj u razgovoru sa Rankom Pavićevićem: Glumac je glumac
Next Article „Razgovori pod Kaljajom“: Pećinske svetinje srpskog srednjovekovlja

Izbor pisma

ћирилица | latinica

Vaš pouzdan izvor za tačne i blagovremene informacije!

Na ovoj stranici utočište nalaze svi koji razum pretpostavljaju sljepilu odanosti, oni koji nisu svrstani u razne sisteme političke korupcije. Ne tražimo srednji, već istinit i ispravan put u shvatanju stvarnosti.
FacebookLike
XFollow
YoutubeSubscribe
- Donacije -
Ad image

Popularni članci

Lavić iz Budve putuje za Južnu Afriku

Lavić koji je kao mladunče pronađen u Budvi u Crnoj Gori, nazvan je Simba. 20.…

By Žurnal

Patrik Bjukenen: Gdje se sudaraju američki i ukrajinski ratni ciljevi?

Ukratko, američki vitalni interes je izbegavanje nuklearnog rata sa Rusijom, a ukrajinski je povratak Krima…

By Žurnal

Božić-dan kada je rođen mitropolit Amfilohije

Na Božić, 7. januara, 1938. godine, u Barama Radovića u Donjoj Morači, rodio se Risto…

By Žurnal

Sve je lakše kad imaš tačnu informaciju.
Vi to već znate. Hvala na povjerenju.

Možda Vam se svidi

GledištaPreporuka urednika

Sveštenik Gojko Perović: Na isteku 80. godišnjice pobjede nad fašizmom

By Žurnal
Deseterac

Darko Kocjan: Trezorka, Lajka, Kosja i ostale legende

By Žurnal
Gledišta

Gojko Čelebić: Književnost i pismenost CG čeka novi zakon o kulturi (2)

By Žurnal
Deseterac

Mića Vujičić: U redakciji „Pisma“ Raše Livade

By Žurnal
Žurnal
Facebook Twitter Youtube Rss Medium

O nama


Na ovoj stranici utočište nalaze svi koji razum pretpostavljaju sljepilu odanosti, oni koji nisu svrstani u razne sisteme političke korupcije. Ne tražimo srednji, već istinit i ispravan put u shvatanju stvarnosti.

Kategorije
  • Gledišta
  • Drugi pišu
  • Slika i ton
  • Preporuka urednika
  • Deseterac
  • Živa riječ
Korisni linkovi
  • Kontakt
  • Impresum

© Žurnal. Sva prava zadržana. 2024.

© Žurnal. Sva prava zadržana. 2024.
Dobrodošli nazad!

Prijavite se na svoj nalog

Username or Email Address
Password

Lost your password?