Izgleda da je jednoumlje prirodno stanje našeg društva bilo da se iskazuje u korist onoga ko je na vlasti ili protiv onoga ko je sišao s vlasti. Nema skretanja s „pravog” puta ni kod vlasti ni kod opozicije iako su u međuvremenu zamijenili uloge u skupštinskim klupama Crne Gore.
Što je „pravi“ put?
To je ona prazna floskula koja se od strane jednih predstavlja kao garancija za prava ugroženih naroda i etničkih grupa, dok je druga strana predstavlja kao bitku za suštinsko oslobađenje ugroženih naroda i etničkih grupa i njihovo izvlačenje iz ruku velikog diktatora i njegovih koalicionih sluga. I u jednom i u drugom slučaju radi se o jednoumlju. Jednoumlje nam je oslonac kako u sopstvenoj istoriji tako i u shvatanjima istorija drugih naroda.
Ne zaboravimo da je majčinska ljubav takođe jedna vrsta jednoumlja, jer majka nam je figurativno rečeno otadžbina. Majka nam je dom, kuća, država, mjesto gdje zajedno život provodimo i gdje o uslovima života svi skupa treba da brinemo. Majčinske ljubavi prema svoj svojoj djeci morale bi biti duboke, romantične, privržene, dosledne. Nažalost one su, zavisno od situacija, sve češće veoma pristrasne, neiskrene i neodgovorne.
Kakav je odnos djece (političkih partija) prema majci Crnoj Gori?
To saznajemo iz svakodnevnih, uglavnom opimnjujućih saopštenja, koje partije registrovane u knjizi rođenih, odnosno osnovanih u Ministarstvu pravde Crne Gore, upućuju svojoj majci Crnoj Gori.
Kako Crna Gora gleda na svoju višepartijsku djecu?
To ćemo odgonetnuti analizirajući aktuelne odnose na crnogorskoj političkoj sceni.
Jedno je komentarisati atmosferu političke scene i udio pojedinih stranaka na njoj. Drugo je komentarisati međunacionalne odnose u refleksu dešavanja na političkoj sceni. U tekstu koji slijedi ništa od toga. Komentariše se samo politička umješnost jedne od stranaka na crnogorskoj sceni. U djelovanju te stranke očigledan je pragmatizam koji se manifestuje u iskorišćavanju loših međunacionalnih odnosa i prevarnih multikulturalnosti unutar Crne Gore.
Ovih dana u centru političkih zbivanja je Bošnjačka stranka i njena uloga u formiranju nove vlade Crne Gore.
Ime stranke je novijeg datuma. Osnovana je 2006. godine u vrijeme održavanja referenduma o samostalnosti Crne Gore. Taktika kojom se stranka služi poznata je hiljadama godina. Glasi. Najbolje je pobijediti bez borbe. Važno je postati saveznik pobjedniku. Takođe je korisno približiti se onome čije interese želiš potkopati jer dobijaš šansu da to uradiš i iznutra.
Bitno je dakle istovremeno ostati saveznik i onome koji još nije do kraja poražen i onome koji se još nije učvrstio kao dominantan pobjednik. U ime sopstvene političke budućnosti treba što više pomagati i jednoj i drugoj strani u međusobnim obračunima i potiranjima.
To su samo neke od postavki u umjetnosti ratovanja o kojima je pisao Sun Cu prije 2500 godina.
Sa svojih 6 poslanika Bošnjačka stranka ih široko koristi.
Bošnjačka stranka radosno ulazi u vladu protiv koje se zdušno borila. Objeručke prihvata predsjednika i mandatara protiv kojih je agitovala i vodila otvorenu političku borbu. Ne odriče se poraženog predsjednika ni njegovih štetočinskih metoda kojima je uništavao Crnu Goru. Bošnjačka stranka se tobože zalaže za multikulturalnu Crnu Goru, a apsolutno je protiv ostvarivanja bilo čega što je u interesu pripadnika naroda koji čini 30% stanovništva Crne Gore. Odbija čak i pomisao da s njima može ući u zajedničku vladu koja se najavljuje kao reformistička.
Neukusno je i začuđujuće licemjerno da Bošnjačka stranka kao najodaniji sledbenik autokratskog režima Mila Đukanovića i njegove politike direktno usmjerene protiv multikonfensionalnog sklada uporno priča o multikulturalnoj i multivjerskoj Crnoj Gori.
Međutim u tekućem, konkretnom slučaju Bošnjačkoj stranci treba odati priznanje za snalažljivost i spretnost u čekanju, odlaganju i glumljenju uloge koja joj je pripala u postizbornom periodu.
Virtuelnom multikulturalnošću nakljukanu Crnu Goru s najviše pragmatizma eksploatiše Bošnjačka stranka. To joj je omogućeno iz više razloga. Prvo zato što je nacionalno visoko koheziona. Drugo zato što je u najvećem procentu poboljšala izborni rezultat. Treće zato što je, čini mi se, za nju Crna Gora samo tranziciona tačka ka dugoročnijim ciljevima u nekim širim identitetskim integracijama.
Bošnjačka stranka ima jasan cilj što je čini uspješnijom od drugih stranaka na političkoj sceni Crne Gore. To što je njihov cilj daleko od pravdoljublja, slobodoumlja, saosjećanja, poštovanja pravednosti, nepostavljanja ličnih materijalnih koristi u prvi plan, problem je savjesti njihovih predstavnika i samim tim manje je društveno važan. Ali ako je njihov politički cilj pod sumnjom i ukoliko se ne poklapa ni sa jednom verzijom stabilne i prosperitetne Crne Gore na duži period onda je to opšti problem. To je problem svih političkih stranaka koje olako zaboravljaju na ogromnu, gotovo pa instrumentalnu podršku i bliskost te stranke sa diktatorskim načinom vladanja državom.
Koaliciona saradnja sa diktaturom vođe DPS-a izoštrila je predstavnicima Bošnjaka njuh za interes. Bivšeg se diktatora ne odriču, novog sličnog bivšem ukoliko bi se pojavio objeručke bi prihvatili. Predstavnici Bošnjaka su navikli da se obilato koriste naklonošću diktatora obezbeđujući velike privilegije za sebe i svoje okruženje. Istovremeno prikupljaju snagu za razne obrte. „Multikulturalnost” doživljavaju kao poželjan politički diktat koji ih jača u vidu dragocjenog tasa na vagi.
Plašim se da Bošnjačka stranka u multikulturalnoj Crnoj Gori hita istom onom političkom stanju o kome je tako ubedljivo i pitko pisao Mišel Uelbek u svom romanu „Pokoravanje“. Teži Bošnjačka stranka da postane politički neophodna i ultimativna i da vremenom zatraži i u nekoj budućoj raspođeli dobije pravo da svog izvornog predsjednika postavi za predsjednika takozvane multikulturalne Crne Gore.
Crnoj Gori se može desiti nešto slično onome što se dešavalo i Jugoslaviji sa predsjedništvom, republikama i pokrajinama kada se besomučno pričalo o bratstvu i jedinstvu dok se na pravdu i slobodu građanina gledalo s gađenjem i prezirom.
Nije nimalo čudno što političke predstavnike Bošnjaka ne interesuje borba protiv organizovanog kriminala i korupcije. Ništa neobično u tome što im je daleko kantar pravde. Oni se ne ograničavaju čak ni na upravljanje svojom kulturom i razvijanjem svoje kulturalnosti i konfesionalnosti. Njima je bitnije da upravljaju tuđim kulturama i konfesijama, da ih sistemski derogiraju jer znaju da im ono izvorno njihovo ne može uteći u vremenu u kome se sadašnja Evropa razvija. Zato im je od najveće važnosti da prošire polje privilegija iz bilo kakvog društvenog miljea one dolazile.
Na zavidnoj vještini iskorišćavanja politički mogućeg protiv Bošnjačke stranke neopravdano je dizati glas, kamoli vršiti medijske harange. Kontraproduktivno je. Ne treba se ljutiti ni na Bošnjake niti na kratkovidosti i gluposti njihovih političkih partnera. Dovoljno je sjetiti se Darvinove teorije po kojoj je svaka nova vrsta invazivna i da ojačana pasivnošću i egzistencijalnom anahronošću okoline lakše preuzima teritorije za sebe.
Da ne bude zabune. Poslije pada komunizma sve političke stranke su postale takoreći nove vrste. Najsposobnijim su se pokazale one stranke koje su imale osjećanja pripadnosti po korijenima mnogo jačim i dubljim od Jugoslovenstva a da pritom, što je veoma bitno, ta osjećanja nimalo nametljivo nijesu iskazivale. Bošnjačka stranka je jedna od takvih stranki, doduše sa zakašnjenjem formirana. Ona se vidljivo bori za povezivanje sa moćnim političkim korijenima iz okruženja dok se mnogo manje u javnosti veže za svoje vjerske korijene. Poslije pada DPS-a rapidno joj se uvećao broj glasača.
Sjetite se samo koliko je predstavnik Bošnjaka agitovao kod Erdogana za opskurnog Mila Đukanovića. S istom snagom će, moguće je, agitovati i protiv predsjednika čiji će dio vlade uskoro postati. Stranka ima cilj. Za razliku od predstavnika Bošnjaka i dijelom Albanaca ostatak multikulturalne Crne Gore nema ni cilj ni perspektivu ali zato ima destruktivne i smiješne srpsko-crnogorske odraze istorije koji idu na ruku nacionalnim manjinama. S takvim odnosima Crna Gora korača ka državnoj provaliji na isti način na koji je koračala i bivša Jugoslavija.
Slaba je utjeha što ćemo opstati u svojim državnim granicama kao NATO baza na Balkanu i što ćemo se bezbjedonosno povezati sa ostalim NATO bazama po svijetu. Mada ne bi bilo loše da se za početak, da se na tom fonu, što prije pobratimimo sa Okinavom. Stanovništvo tog Japanskog ostrva je dva i po puta brojnije od stanovništva Crne Gore. Prenijeli bi nam dio svojih dragocjenih iskustava sa prisustvom NATO-a, odnosno američke vojske na svojoj teritoriji.
Ranko Rajković
