Zaista, koliko se svojevremeno nije moglo ni u najluđim snovima povjerovati Đukanoviću dok je obećavao 20 000 radnih mjesta, toliko se s lakoćom može povjerovati u priču o platama od 1000 evra
Vrijeme će pokazati kakav politički uspjeh može da dosegne Jakov Milatović. Jedan je, međutim, već evidentan.
Njegov nastup u emisiji „Načisto s Petrom Komnenićem” pokazao je da se u politici može govoriti odmjereno i pristojno, bez uobičajene političke agresije, bez megalomanskih obećanja, bez melodramatične patetike.
Zaista, koliko se svojevremeno nije moglo ni u najluđim snovima povjerovati Đukanoviću dok je obećavao 20 000 radnih mjesta, toliko se s lakoćom može povjerovati u priču o platama od 1000 evra. Jer kad je Đukanović u pitanju odavno je postalo jasno da svaki boljitak koji on obeća – on ga neće ispuniti.
Ima u tome, moguće, pa i prirodno je, političkog populizma, ali od takvog političkog diskursa već se profitiralo. Ne zato što novac rešava sve naše probleme, već što put i misao o ekonomskom boljitku smanjuju prostor za ucjene, kakave su postale mentalitetska odlika trodecenijskih političkih veterana. Đukanović je sebe u politici održao upravo industrijom siromaštva, izgladnjivanjem a onda izluđivanjem naroda.
Najzad, na pitanje novinara šta sa Gradskom TV, nakon blasfemičnih i neprofesionalnih egzibicija ovog medija, Milatović je opet smireno odreagovao, bez istrčavanja, konstatujući da takav mediji gradu nije potreban, ali gradski medijski servis sasvim jeste.
U svakom slučaju ovaj mladi čovjek nudi jedan drugačiji pogled na politički život. Vjerovali ili ne nije spominjao četnike i partizane, nije ni 1918, o bjelašima i zelenašima ni riječ, nije pljunuo ni na jednog političara. A nije vala ni poput Bečića ostao nijem, neodređen, neiskazan i sl.
Očito je, najzad, da se sa tako netipičnim političarem za crnogorske prilike nije dobro snašao ni vispreni Petar Komenić. Navikli se na žučne i žustre rasprave…
Milovan Urvan
