Severino sudbinu Božije riječi, njene objave u svijetu vezuje za njenu prihvatljivost, odnosno za njenu sposobnost da prihvati i objasni elemente i zbivanja ”izolovane Zemlje”. A u takvoj Zemlji transcedentna istina biva sve slabije posvjedočena budući da je sve očitija ništavnost bića i da su sve argumentovaniji dokazi ništavila.
Pored svih filosofsko-socioloških razmatranja pojavnog, i pored retroaktivnog sagledanja istorijskih procesa, vrijedi se osvrnuti i na teorijsko analiziranje novovjekovne metafizike i njenog doprinosa razvoju sekularnog viđenja svijeta. Italijanski filosof Emanuele Severino, vrlo kompetentno se bavi ovom temom u svom djelu ”Bit nihilizma” i konstatuje kako se ovdje ne radi o nekom novom, drugačijem ili posebnom pogledu na svijet nego je savremena metafizika sve aspekte mišljenja egzistencije i civilizacije svela isključivo i jedino, samo, na svijet. Severino primjećuje da metafizika usmjerava bića svijeta, odnosno sveukupni bitak svodi, na ”ono što se prikazuje”. Sva bića, sva pojavnost bitka – niko su i ništa, prije svoje pojavnosti. Pojavnosti u svijetu. O-bez-boženje svijeta je ostavilo svijet sam i prepušten ništavilu.
U nekom pred-metafizičkom načinu mišljenja, Bog je bio taj koji razdjeljuje život i smrt, onaj koji ruši i stvara. Sada je biće oivičeno sa velikim Ništa. Ovim nihilizmom se ispravlja prošla ne-vjernost Zemlji ( kako je to formulisao Niče ). Misli se na stanje svijesti koja je svaku vrijednost pripisivala onom izvan-Zemlje, a to znači onom ne- pojavnom; a to opet znači onom Ništa. Jer, po Ničeu, istina je u ”izviranju i samorazotkrivanju prisutnosti”. Ono čuveno ”Bog je mrtav” odnosi se na shvatanje novovjekovne metafizike da Biću nije potreban ( tj. svijetu kao mjestu pojave bića ) transcedentni i napojavljivi Bog.
Savremeni ”zapadni” bog je onaj koji očigledno stvara i razara biće – a to je napredujuća tehnika. Ona je u zanosu oboženja čovjeka i stvaranja raja na zemlji. Pretpostavka ovakve stvaralačko-uništiteljske civilizacije jeste upravo ona metafizika koja je biće oivičila sa Ništa. Ako hoćemo Zemlju koja je sigurna/izolovana od transedentnog, onda hoćemo njeno temeljno ništavilo. ”Svijet” ( a sa njim i njegov vijek – da dodamo mi ) kao stvarnost nove metafizike jeste istovremeno svjedočanstvo izolovanosti Zemlje i njenoga ništavila. U tim okolnostima, čovjek ”može” osigurati postojanje ( biće ) Zemlje, samo ako postane njen gospodar. Gospodar proizvodnje i razaranja bića.
Koliko sve ovo ima dodira i kako utiče na pojavu koju smo, u ranijim ( gore iznesenim ) osvrtima prepoznali kao sekularnost? Severino sudbinu Božije riječi, njene objave u svijetu vezuje za njenu prihvatljivost, odnosno za njenu sposobnost da prihvati i objasni elemente i zbivanja ”izolovane Zemlje”. A u takvoj Zemlji transcedentna istina biva sve slabije posvjedočena budući da je sve očitija ništavnost bića i da su sve argumentovaniji dokazi ništavila. Nastao je spor u kome se istina Božije Riječi i ”izolovanost” Zemlje – otimaju o samu Zemlju. Dolazak metafizike, po Sverinovom shvatanju, donosi prevagu izolovanoj Zemlji, jer se svi pojmovi i sve riječi tumače u kontekstu ”svijeta”.
Oliver Janković
