Pisac slavnog eseja o Njegošu kao „tragičnom junaku kosovske misli“ (1935), čiju 130. godišnjicu rođenja obilježavamo upravo ove godine, u svom nobelovskom govoru (1961) „o priči i pričanju“, između ostalog će reći: „Na hiljadu raznih jezika (…) ispreda se priča o sudbini čovekovoj, koju bez kraja i prekida pričaju ljudi ljudima. Način i oblici tog pričanja menjaju se s vremenom i prilikama, ali potreba za pričom i pričanjem ostaje, a priča teče dalje i pričanju kraja nema.“ Kao da čovečanstvo „priča samo sebi (…) stalno istu priču“, možda da „zavara krvnika, da odgodi neminovnost tragičnog udesa koji nam preti i produži iluziju života i trajanja“, ili možda „pripovedač svojim delom treba da pomogne čoveku da se snađe i nađe“, ili „mu je poziv da govori u ime svih koji nisu umeli, ili oboreni pre vremena od života-krvnika nisu stigli da se izraze?“ Ili, „pripovedač priča sam sebi svoju priču“ da bi zavarao strah? Andrić se dalje pita, nije li „cilj tog pričanja „da nam osvetli tamne puteve na koje nas život često baca“, jer zbog svoje slabosti život koji živimo „ne vidimo i ne razumemo“ uvijek, ali ga putem pričanja možemo da ga „saznamo i shvatimo“.
Tako od dobrog pripovedača „saznajemo šta smo učinili a šta propustili, šta bi trebalo učiniti, a šta ne“. Priče kao istorija čovečanstva možda otkrivaju smisao istorije. Pripovijedanje se ne odnosi samo na prošlost, dodaje u istom dahu Andrić, iako se posmatra kao „prenebregavanje sadašnjosti i okretanje leđa životu“. Uvijek se suočavamo sa vječnim pitanjima, „biti čovek, rođen bez svog znanja i svoje volje, bačen u okean postojanja. Morati plivati, postojati. Nositi identitet“, a to znači, izdržati pritisak, sudare, nepredviđenosti i sve ono što prevazilazi naše snage. Kako god, poentira naš Nobelovac, pripovijedanje se uvijek tiče onoga „biti čovek“.
„Svako priča svoju priču po svojoj unutrašnjoj potrebi, po meri svojih nasleđenih ili stečenih sklonosti“ (…). Svak snosi moralnu odgovornost za ono što priča, i svakog treba pustiti da slobodno priča“. S tim što je poželjno da priča „ne bude ni otrovana mržnjom ni zaglušena grmljavinom ubilačkog oružja, nego što je moguće više pokretana ljubavlju i vođena širinom i vedrinom slobodnog ljudskog duha“. Pripovjedač i njegovo djelo ne služe ničemu ako ne služe „čoveku i čovečnosti“, zaključuje naš pisac. Sve što je Andrić iskazao u svom nobelovskom govoru o priči i pripovijedanju, važi i za najveću i najdužu srpsku nacionalnu priču, za Kosovski mitos koji pripovijeda o najtragičnijem događaju u našoj istoriji. O tom mitosu, ko sveštenoj priči i pripovijesti, Andrić govori kao o drami, sudbini, zavjetu, tradiciji, misli, legendi, stvarnosti, pogledu na svijet, etici, izrazu vjere u slobodu i pravdu… I sve to još uvijek važi i dovijek će važiti, što potvrđuju i savremene filosofske teorije mitosa (Mirča Elijade, Karl Gustav Jung, Hans Blumenberg, Pol Riker, Marta Nusbaum, Alaster Mekintajer, Odo Markvard, Ričar Kerni…).
Sve one su saglasne da priča, mitos i njegovo pripovijedanje imaju budućnost. To znači da i Kosovska, vidovdanska pripovijest ima budućnost, uprkos tome ili upravo zato što živimo u civilizaciji spektakla i videokratije, neprijateljski nastrojenoj prema pripovijedanju i mitosu shvaćenom kao fikcija. Upravo je narativ o navodnom kraju mitosa, priče i pripovijedanja – koje sada „zamjenjuju“ racionalno mišljenje, naučno-tehnološka i ekonomska racionalizacija – zapravo najveći mitski narativ savremene civilizacije, nastao u periodu Prosvjetiteljstva. U tom periodu, tačnije od sredine 18. vijeka, počinje da se mistifikuje ljudska racionalnost, pa je bezrezervna vjera u svemoć ljudskog razuma dovela do mitologizacije samog razuma.
To na svoj način potvrđuje da ni civilizacija ne može bez nekog svog mitosa kojeg želi da nametne i uspostavi kao „monomitiju“ (Odo Markvard), kao apsolutnu vladavinu jedne priče, tzv. succes story koja pripadnost „pravoj strani istorije“, koju pišu pobjednici, uslovljava odricanjem od nacionalnih mitosa žigosanih kao „mitomanije“. Sama priča o rađanju grčke filosofije i intelektualne kulture, prigrabljena je, potom pretumačena i poistovijećena sa idejom razvoja Zapada „od mitosa ka logosu“. Frazu „od mita ka logosu“ – prelaz od mitopoetskog ka racionalnom shvatanju svijeta – skovao je njemački mislilac Vilhelm Nestle, naslovivši njom svoju knjigu (Vom Mythos zum Logos). Ovo kretanje od mitosa ka logosu, od nezrelosti ka zrelosti duha, Nestle pripisuje arijevskim narodima kao najtalentovanijoj rasi. Tako Nestle kombinuje kosmopolitski jezik Imanuela Kanta, vodećeg filosofa prosvjetiteljstva, sa rasističkim jezikom Hitlerove Njemačke. Istini za volju, kretanje „od mitosa ka logosu“ koje je nastalo u kulturi Mediterana određuje identitet cijele evropske civilizacije, ali je ta civilizacija poistovijećena sa zapadnom hemisferom kojoj je slogan „od mitosa ka logosu“ poslužio kao ideološko pokriće za politički ekspanzionizam i „opravdanje“ za kolonijalizam. Iza te monomitija krije se istinska mitomanija.
Ali, sve uticajne savremene teorije mita odbacuju prosvjetiteljski mit da je logos prevladao mitos, da je kretanje od mitosa ka logosu bez povratka na mitos, plod nepovratnog, svrhovito usmjerenog istorijskog kretanja. Naučno-tehnološka racionalnost kao izraz logosa mogla je čovjeku da omogući životnu udobnost, ali ne i da potisne ili čak iskorijeni ljudsku potrebu za višim duhovnim smislom njegovog individualnog i kolektivnog života.
Toj potrebi mogao je i može da udovolji mitos kao jezgro svake nacionalne kulture i identiteta. Slijedeći Aristotelov uvid da je „ljubitelj mitosa na neki način ljubitelj mudrosti“, može se reći da između mitosa i logosa ne postoji sukcesija, već koincidencija. Kao oblik doživljajnog znanja o nadistorijskoj, transcendentnoj duhovnoj stvarnosti i osjećaj za svetost koji ima preobražajno dejstvo za čovjeka, mitos se ne može asimilovati u glavnu prosvjetiteljsku dihotomiju mitos-logos, kakva se i danas pokušava održati. Savremene teorije mita reakcije su na sve veće labavljenje društvenih veza, na fragmentaciju društvenog i individualnog života i atomizaciju ljudskog postojanja fokusiranog na sebe i svoje interese. Istorijske zajednice su najranjivije i najugroženije onda kada zaborave na svoje mitove (Ričard Kerni). Jer, mitos stvara etos, dakle narav i karakter koji je, heraklitovski rečeno, sudbina pojedinca i cijelog naroda. Mitos je priča koja ima ključnu ulogu u očuvanju nacionalnog pamćenja središnjih istorijskih događaja, značajnih za kolektivni identitet.
Kosovski mitos ima budućnost. Razlozi su višestruki. Prije svega, zato što je pripovijedanje jedna od bitnih ljudska aktivnost. Štaviše, čovjekov individualni i kolektivni život ima pripovijednu strukturu, otuda je funkcija priče ili mitosada tom životu pruži utemeljenje unutar istorijskog vremena i da mu podari orijentaciju na nadistorijske, bezvremene ideje, ideale i vrijednosti. Nacija, kao i pojedinac, nije tek neki entitet nego i priča koju ona priča o sebi, otvarajući se prema drugima.
Ta priča govori o tome šta nas povezuje, šta nas čini zajednicom, za šta smo spremni da živimo i umremo… Budući da je ljudski individualni i kolektivni život od početka upleten u priču i da mi jesmo naše priče, svaki zaborav svoje priče i svako odricanje od svojih priča, samozaborav je i odricanje od sebe. Moderna evropska kultura zasnovana je na stavu „mislim, dakle jesam“, ali važi i drugi stav: „pričam, dakle jesam“. I zato, narrare necese est, kako kaže Odo Markvard, „pričati se mora“. Mi jesmo naše priče, a naša priča je Kosovska, Vidovdanska, zavjetna, koja se pričati mora. Tim prije što „vrednost jedne nacije treba, dakle, meriti prema tome koliku je pobedu izvojevalo u njoj nebesko načelo nad zemaljskim.“ (Miloš Đurić).
Izvor: Mitropolija crnogorsko-primorska
