Piše: Dejan Ognjanović
Nakon teksta u Radaru koji je izazvao ogromnu pažnju o kod nas neprikazanom filmu Ljubiše Samardžića X+2Y: Formula zla iz 1969. uspeli smo da dođemo do ovog ostvarenja i uverili se da je očito namenjeno ljubiteljima treša i produkcija tipa „toliko loše da je dobro“.
Ljubiša Samardžić, jedan od najpopularnijih srpskih i jugoslovenskih glumaca, bio je poznat po ulogama šarmantnih, dobroćudnih spadala i odvažnih partizana. Prelazio je ponekad i u sivu zonu snalažljivih probisveta, pa i antiheroja, ali nikada u mračne sfere psihopatskih zlikovaca i seksualnih manijaka. Bar smo tako mislili, dok nije isplivalo više podataka o zadugo skrajnutom naslovu iz njegove karijere.
Tekst o nemačkom filmu X+2Y: Formula zla (X + YY: Formel des Bösen, 1970) iz Radara br. 101 izazvao je veliko interesovanje, ali i nevericu među domaćim filmofilima: on u Jugoslaviji nikada nije bio prikazan, o njemu se decenijama nigde nije pisalo a, što najviše frustrira, i dan-danas se ne može pogledati legalno, pa čak ni ilegalno. Uz određene izuzetke.
Izgubljeno – nađeno
Zadugo se smatralo da je ovaj film mutnog pravnog statusa izgubljen i da ga je nemoguće videti. A onda je nedavno u javnost isplivala 16 mm kopija radne verzije filma, crno-bela iako je film snimljen u koloru, u vlasništvu jednog privatnog kolekcionara. Bila je prikazana na zatvorenoj projekciji, 13. septembra 2025. u bioskopu „KommKino“ u Nirnbergu, u okviru Sedmog simpozijuma filmskih arheologa. Od gledalaca te projekcije potiče onih nekoliko kratkih osvrta na sajtu Letterboxd… koji su se pojavili nakon što preko pola veka niko o tom filmu nije napisao ni slova.
Da se ne radi o skrivenom remek-delu bilo je jasno već iz prve detaljne najave i dvadesetak kadrova iskopanih u opskurnom, davno mrtvom magazinu iz 1969. Ali, ako Formula zla nije veliki film, svakako jeste prvorazredni kuriozitet. Inostrani ljubitelji erotskih krimi-trilera neće mnogo izgubiti ako ga nikada ne pogledaju, ali domaća publika ostala je uskraćena za priliku da upozna Smokija kakvog nikada nije videla, u nizu lascivno-erotskih, brutalno-hororičnih i nenamerno smešnih scena.
Kako se to može pouzdano tvrditi? Dobio sam privilegiju da možda i prvi u Srbiji, barem u novijoj istoriji, zapravo pogledam ovaj raritet, zahvaljujući prethodnom članku o njemu. Zavojiti, strogo poverljivi putevi kojima je do mene došla Formula zla, javnosti još uvek nedostupna, nisu toliko važni koliko prilika da se najzad neko s ovih prostora osvrne na to delo.
Film se uopšte ne opterećuje prizemnim pitanjima kao što je elementarna uverljivost. Kako neko toliko dugo uspeva da ubija na javnim mestima, često i usred dana, a da nikad nema svedoka? Nema veze!
Zaplet u ozbiljnom smislu reči ovde ne postoji, ali na pitanje „o čemu se tu radi“ moglo bi se odgovoriti ovako: plejboj Red Mičel („Luba Samardi“ piše na posteru) poseduje duplu dozu „muških“ Y hromozoma, što ga, svaki put kada mu se neka žena dopadne, pretvara u nezajažljivog manijaka. Kad mu se uključi „rendgenski vid“, pa je doslovno skine očima i vidi klot golu to, kod njega, nije predigra za seks, nego – za ubistvo.
Film počinje trapavom ekspozicijom: inspektor Donat (Mića Orlović) dolazi u zatvor gde mu „profesor Hubert“ iznese nenaučno naklapanje o uticaju dva Y hromozoma na mušku psihu. Sve što zatim sledi je niz proizvoljnih scena u kojima Mičel besciljno luta – čas je u noćnom klubu, čas u luna-parku i drajv-inu, a onda tek tako sedne u kola i ode do Budve (mi je prepoznajemo kao takvu, ali se u filmu lokacija, „negde na Mediteranu“, ne precizira). Usput ubije sve žensko što ga uspali, a sasvim nasumično i izvuče kroz krov auta i išamara čičicu koji ga je ispresecao na putu. Eto, nije baš sav humor u filmu nenameran.
Ali nema tu ni trunke drame, jer Mičel je potpuno prazan kao lik: prema nakaradnoj „psihologiji“ ovog filma, svestan je svog zločina samo dva minuta, a zatim zaboravlja kao da ništa nije učinio. Ne vidimo „okidač“ probuđenog hromozoma, što implicira da je i mnogo pre početka filma sejao ženske leševe za sobom. Još gore, ne vidimo ni trun moralnih dilema kod lakomislenog i površnog lika koji tako zgodno zaboravlja svoje zločine, pa se on kroz film kreće kao kuglica u fliperu kojim upravlja nevešti klinac. On nije podeljena ličnost kao Norman Bejts iz Psiha (1960), pa otud nema ni tenzije ili borbe u njemu: on je tabula rasa koju kroz proizvoljnu „akciju“ nosi samo šarmantna pojava Ljubiše Samardžića u zenitu. I mada je huljenje pomenuti Hičkoka u istoj rečenici s tvorcima ovoga, scena u kojoj Mičel ubije ženu u zapenušanoj kadi okončava se krupnim planom odvoda, u jasnoj aluziji na sličan kadar iz Psiha. Šteta samo što zaboravljeni debitanti koji potpisuju „režiju“ ovog filma (Teja Pejgler i Pavle Jocić), nisu baš ništa od Hiča naučili o građenju napetosti.
Ravna ubistva
Na početku filma, Mičel je u noćnom klubu. U gužvi mu pažnju privuče jedna žena. „Vidi“ je gologuzu. Ona ode u WC. On pođe za njom. Zgrabi je otpozadi, jednom rukom joj zatvara usta, a drugom je svlači. Pošto joj dobro ispipa grudi, on je ubija tako što je, kako izgleda, guši. Jasan je utisak da je Smoki tu bio prepušten sebi, nimalo režiran izvan elementarne instrukcije: „Ti uđeš unutra, skineš je i ubiješ.“ Nema saspensa oko toga da li će Mičel odoleti porivu, jer mu se smesta predaje čim opazi golu guzu; niti da li će se cura spasiti, jer je on odmah zaskoči; pa čak ni da li će ubica biti otkriven jer, kada mu zalupaju na zaključana vrata klozeta, on problem reši tako što pusti vodu. Sledi rez, elipsa, i prizor tela koje izvlače iz reke – a kako je gola žena prenesena iz WC-a krcatog noćnog kluba kroz pola grada sve do reke, nije važno.
Film se uopšte ne opterećuje prizemnim pitanjima kao što je elementarna uverljivost. Kako neko toliko dugo uspeva da ubija na javnim mestima, često i usred dana, a da nikad nema svedoka? Nema veze! Važna je fantazija o neuhvatljivom zločincu. Recimo, vidimo preduge scene u kojima se razdragani Smoki sam vrti na ringišpilu kao da ima 13 godina a ne 33. Onda iznebuha pokupi neku curu – nema upoznavanja, zavođenja, nikakvog dijaloga, drame: u jednom trenu on je sam, već u sledećem cura je sa njim. Odlaze u „Tunel strave“, gde je njeno ubistvo rešeno kroz elipsu: mrak, kartonski kosturi iskaču, ženski krik, Smoki izlazi sam…
Slično biva i kasnije, kada krene na more, pa zgodnu stoperku privede u vodu, gde je, onako obnaženu, udavi usred trske i lokvanja u najboljoj sceni filma. Malo potom, Smoki blesne svojom stražnjicom pre nego što skoči u more, ali cura koja ga tamo gola dočeka od njega dobije samo – veslo u glavu.
Čitav film je snimljen istovetno, ravno, turistički a ne filmski. To znači: neko je tu kamerom elementarno zabeležio prizor, ali minimalan je tretman slike a kamoli ugođaja i emocije kroz kadriranje ili, ne daj bože, montažu. Ono što se, npr. u slučaju sofisticirano snimljenog i režiranog filma Henri, portret serijskog ubice (1987) opravdano nazivalo hirurški „ledenom“, distanciranom inscenacijom scena ubistava kao delom promišljenog rediteljskog koncepta, kod Formule zla je samo amaterski snimak iz srednjeg ili širokog plana, rešen u par kadrova: ubistvo veslom, u sumrak, slikano je toliko izdaleka da se jedva i vidi šta se desilo, jer krupnih planova nema. Ovo je film eksploatacije, suviše zbrzan i nesposoban čak i da eksploatiše to što ima.
Prizori na terasi hotela u Budvi takođe su slikani turistički, tako da se, bez obzira šta je „drama“ u datoj sceni, u pozadini obavezno vidi prepoznatljiva iskošena kontura ostrva Sv. Nikole. Dijalozi Miće Orlovića, između dva pućkanja lule, smehotresni su klišei u inače nesnosno dosadnim scenama „potrage“, a kulminacija filma, s puškaranjem u fabrici stakla između policije i pomahnitalog Smokija jednako je trapavo režirana: ne zna se ko na koga puca, niti kako i iz čega, ali je barem zabavno videti našeg glumca u još jednoj prilici da rafalima kosi Nemce, na njihovom terenu – ovog puta potomke onih koje je, kao partizan, već ubijao.
U smešno-didaktičnom epilogu, Donat poseti Mičela u zatvoru, gde ga vidi kako je našao mir na pridruženom gazdinstvu hraneći krupne, debele svinje. Iza rešetaka je on makar slobodan od iskušenja izazovnih žena, a da li će na tom mestu, u nuždi, njegov dodatni Y hromozom odreagovati na nešto drugo, to nam svršetak ne kazuje.
Sve u svemu, Formula zla nije toliko pravi film koliko „kako mali Đokica zamišlja film“, i to važi kako za dramaturgiju tako i za režiju. Ovolika naivnost u koncepciji i egzekuciji retko se viđa i kod najslabijih eksploatacijskih filmova, pored ostalog jer ovaj klinački čedan „erotski triler“ jedva uspeva da zagolica svojim zbrzanim scenama golotinje, a još manje da šokira nasiljem koje je ili izvan kadra, ili je nemušto prikazano i lišeno željenog učinka.
Iz navedenih razloga, ovaj opskuritet nudi osobenu vrstu užitaka pre svega ljubiteljima treša i produkcija tipa „toliko loše da je dobro“. Ako je pre više od pola veka pokušavao da bude napet i uzbudljiv, danas bi se bez problema ovaj Psiho-Šurda mogao prikazati u nedelju uveče u terminu Vrućeg vetra. Šteta je samo što će naša publika najverovatnije ostati uskraćena za ovu vrstu zabave.
Izvor: Radar
