Iz globalne perspektive da biraš ključnog pisca dvadesetog vijeka najveći jezici bi imali svoje kandidate: Englezi bi rekli – Džojs, Rusi vjerovatno – Pasternak ili Nabokov, Nijemci – Tomas Man, ako se nekom ne bi omakao Ginter Gras.
Francuzi bi po svoj prilici tipovali na Žana Pola Sartra. Ovaj odlomak je karakterističan kad je riječ o Sartrovom stavu spram piščevog angažmana: “Za nas pisac nije ni Vestalka ni Arijel: on je saučesnik, ma šta učinio, obilježen je, kompromitovan, ma gdje da se skloni… Kako pisac nema mogućnosti da izbjegne, mi hoćemo da on tijesno prigrli svoju epohu: ona je njegova jedina šansa, ona je stvorena za njega, a on je stvoren za nju. (…) Pisac je u situaciji svog vremena, svaka riječ ima odjeka: svaka šutnja takođe. Smatram odgovornim Flobera i Gonkura za represiju nakon Komune, jer nisu napisali nijednog retka da je spriječe. Neko će reći da to nije njihova stvar. A da li je Kalasov proces bio Volterova stvar? Da li je Drajfusova osuda bila Zolina stvar?”
Mučnina
Na kraju “Mučnine”, jednog od ključnih Sartrovih djela, glavni protagonista Antoan Rokanten osjeća kako možda vidi izlaz iz apsurda, iz egzistencijalne muke svakodnevnih banalnosti. Taj izlaz bi možda bila umjetnost, misli protagonista (a s njim valjda i Sartr). Rokanten odlučuje napustiti svoja naučna istraživanja i napisati roman, knjigu koja bi trebalo da bude lijepa i tvrda kao čelik i koja bi trebalo da posrami ljude zbog njihove egzistencije. No jedan dio njegovog razmišljanja ovdje je naročito znakovit.
Antoan Rokanten se, naime, nada da će zbog njegove knjige neko nekad misliti na njega s dragošću, da neće biti zaboravljen i da će neko nekada kazati: Antoan Rokanten, to je bio neki riđonja što se vucarao po kafanama. Ima u ovom priznanju neke iskrenosti glede one tipične književničke samoljubivosti, samoljubivosti koja je na poseban način karakterizirala i Sartra.
Sartr se rodio dvadeset i prvog juna 1905. godine. Svoje djetinjstvo je maestralno opisao u autobiografskoj knjizi “Riječi”. Sartr je odrastao okružen knjigama i čini se da mu je sudbina bila da postane pisac. Finale ove autobiografije u kojem Sartr polurezignirano-poluzadovoljno priznaje da knjige ipak nečem služe te da on i dalje živi u skladu sa onom nulla dies sine linea, snažan je iskaz vjernosti riječima, vjernosti književnom zanatu. U Klaićevom Rječniku stranih riječi ovako se opisuje egzistencijalizam: “dekadentna struja u francuskoj literaturi poslije Drugog svjetskog rata (osnivač Ž.P. Sartr) odiše najdubljim pesimizmom, nevjerovanjem u životne snage čovjeka i pomanjkanjem perspektive”. Ima nečeg tipičnog u ovoj prilično pejorativnoj viziji egzistencijalizma. Filozofska bit egzistencijalizma, međutim, ne objašnjava do kraja njegovu kulturološku baštinu.
Egzistencijalizam
Prema jednoj kratkoj televizijskoj istoriji dvadesetog vijeka egzistencijalizam je pojam koji obuhvata jako širok dijapazon fenomena: Kamijeve romane, džez, Žilijet Greko, nošenje tamnih naočala i rolki, Antonionijeve filmove i komade Semjuela Beketa. Po jednom ciničnom tumačenju Simon de Bovoar, poznate feministkinje i književnice, inače Sartrove životne družice, egzistencijalizam može biti i izgovor za promiskuitet. Sartr je gajio velike simpatije za ondašnju SFRJ i naročito za maršala Tita.
Jednom prilikom je kazao kako je Titova Jugoslavija ostvarenje njegove filozofije, a imao je priliku i lično se susresti s Titom. Još je jedan momenat iz Sartrovog života nezaobilazan. Godine 1964, naime, Švedska akademija mu je dodijelila Nobelovu nagradu, no Sartr je nagradu – odbio!
Akademija je u svom saopštenju istakla da se nagrada dodjeljuje piscu koji je svojim idejama bogatim djelom imao dalekosežan utjecaj na savremenike. Sartr je obrazložio odbijanje nagrade strahom od toga da bude pretvoren u instituciju potcrtavši da je i ranije odbijao velika priznanja, poput Legije časti. Akademija je ipak smatrala da Sartrovo odbijanje ne utiče na njen izbor.
Angažman
Ako bi neko pravio turističku strategiju Republike Srpske, fokus bi mu skoro nužno bio na Trebinju. Taj grad ima, kako se to kaže, i istoriju, i geografiju i arhitekturu. Iz turističke perspektive, susjedna Bileća nema nikakve šanse da mu se suprotstavi. A opet, iz perspektive književnosti, Bileća iz obje Jugoslavije ima jake personalne adute robijaško-rezervnooficirske – od Milana Apiha do Danila Kiša. Postoji legenda da je Vladimir Dedijer kao predsjednik Raselovog suda jedanput tokom Sartrove posjete Jugoslaviji odlučio da ovom pokaže svoj istočnohercegovački zavičaj. Sartr se oduševio pejzažom, ali nije imao priliku da se susretne sa lokalnim svijetom, pošto je Dedijer još bio “sumnjiv” te su njega i njegove goste opštinski “kadrovi” programski izbjegavali.
U intervjuu koji je dao tom prilikom, a u kontekstu “rutinskog” pitanja šta misli o sebi samom, odnosno šta misli o Ž.P. Sartru, Sartr odgovara ovako: “Iskreno govoreći na njega nikad ne mislim. Bolje je ne misliti na ono što smo, već na pojedine naše aktivnosti. Sada kada sam ovdje u Jugoslaviji, sve moje misli zaokupljene su Jugoslavijom, onim što sam vidio, čuo i saznao. Kada sam u Francuskoj, tada mislim na naše goruće probleme koji muče moju zemlju. Jednom riječju, moje misli zavise od situacije u kojoj se nalazim”.
Desetak godina kasnije u jednom drugom razgovoru, Sartr govori: “Posjetio sam Jugoslaviju nekoliko puta i volim ovu zemlju i njene ljude. Imam mnogo prijatelja u Jugoslaviji. Najdublji utisak koji stranac može ponijeti iz jedne zemlje, to je bol koji osjeti u toj zemlji. Ja sam to doživio u Kragujevcu. Zaplakao sam kao malo dijete: Svaki stranac bi trebalo da dođe na groblje nevinih đaka i građana koji su najskupljom cijenom platili svoj protest protiv nasilja, protiv fašizma. Nacistička okrutnost iskalila je sav bijes u ovom pitomom gradu stvorivši od njega ogromnu grobnicu sa sedam hiljada ubijenih ljudi. Mislim da nikada neću zaboraviti taj prizor kad su mi objašnjavali kako se sve to dogodilo 1941. godine u okupiranoj zemlji. Teška je to uspomena koju sam ponio. Ali i divna uspomena. Kad god neko pomene Jugoslaviju, uvijek se sjetim Kragujevca i njegovih đaka koje je neprijatelj strijeljao. Sjetim se tad herojstva cijelog jednog naroda”.
Kao primjer jugoslovenske ljepote Sartr, ne naročito originalno, navodi Dubrovnik do koga je, eto, stigao preko Bileće.
Muharem Bazdulj
Izvor: Glas Srpske
