Pojave se povremeno po „bespućima internetske zbiljnosti“ lažne ili polulažne vijesti koje zazvuče istinitije ili bizarnije od fejknjuzovskog prosjeka.
Tako se u ovdašnjim medijima čak i relativno često zna pojaviti teza kako je niko drugi do čuveni pisac Artur Klark „u jednom od svojih radova iznio tvrdnju da planina Rtanj zapravo predstavlja ostatak drevne piramide“. Prenose tu „informaciju“ mnogi sajtovi i portali, od kojih neki imaju reputaciju uglednih i respektabilnih. Za divno čudo, čak i jedan pristojan anglosaksonski portal objavio je prije desetak godina ovu spekulaciju, mada je iz teksta jasno da im je izvor – ovdašnji. Uz malo truda čak ne bi bilo preteško rekonstruisati kad je ova dezinformacija prvi put objavljena, a ni njeno „porijeklo“ pošto se u datim člancima obično navode i imena nekih „uobičajenih osumnjičenih“. Bilo kako bilo, uvijek mi nekako simpatičan bude taj link između Artura Klarka i rtanjskog čaja. Klark je veliki dio života proveo u Šri Lanci, tamo je i umro, a jedna od prvih asocijacija na Šri Lanku jeste cejlonski čaj, kao što je možda i prva asocijacija na Rtanj – rtanjski čaj.
Dva vijeka
Artur Klark je rođen 1917, a umro je 2008. godine. Život mu je, dakle, tekao tokom dva vijeka. Ta dva vijeka dijeli 2001. godina. Većina ljudi tu godinu simbolički najprije veže za Stenlija Kjubrika, mada on tu godinu nije živ ni dočekao. Onaj koji je inspirisao Kjubrika za famozni film sa godinom u naslovu, tu godinu jeste dočekao živ. Još 1948. Klark je napisao kratku priču „The Sentinel“ (Straža), embrion scenarija „2001: Odiseja u svemiru“ koji će dvadesetak godina kasnije načiniti za Stenlija Kjubrika. U vrijeme Klarkovog rođenja trajao je Prvi svjetski rat.
Roditelji će mu dati ime po legendarnom kralju, vođi vitezova okruglog stola, makar će život pokazati da bi mu vjerovatno bolje odgovaralo ime kraljevog čarobnjačkog učitelja, ponešto mistično i feminizirano, ime koje će dekadama kasnije prisvojiti jedan bosanski pjevač: Merlin. Klark će diplomirati matematiku i fiziku na londonskom Kraljevskom koledžu na kojem će kasnije i predavati.
Tokom Drugog svjetskog rata služi kao oficir kraljevske avijacije. Učestvuje, takođe, u prvim radarskim eksperimentima. Član je skupine stručnjaka koja je izumila radar. U oktobru 1945, u časopisu „Bežični inženjer“ Klark je objavio prvi naučni rad ikada o principima satelitske komunikacije. U ovom radu izložena su temeljna načela telekomunikacionog satelitskog saobraćaja. Klark nije vjerovao da se njegove ideje mogu u dogledno vrijeme ostvariti te tako nije patentirao svoja otkrića. Zbog toga je, po svoj prilici, ostao bez ogromnog novca. Usput budi rečeno, po nebrizi na novac Klark pomalo podsjeća na Teslu.
Književnost
Nakon Drugog svjetskog rata etablira se i kao pisac beletristike, kao jedan od rodonačelnika sve popularnijeg SF žanra. Uz Isaka Asimova, Reja Bredberija, Roberta Hajnlajna, Herberta Frenka, Roberta Šeklija i Frederika Pola, smatra se klasikom naučne fantastike. U produkciji Živkovićevog „Polarisa“ osamdesetih godina prošlog vijeka u prevodima na srpski su listom objavljena najvažnija Klarkova beletristička djela. Fanovi čistog SF-a više cijene Klarkove romane, a ljubitelji književnosti njegove kratke priče. Da se razumijemo i Klarkove su priče gotovo isključivo žanrovske, ipak one predstavljaju istinsku književnu vrijednost bez obzira na žanrovski bekgraund.
Naslanjajući se na Velsa, Kiplinga i Hakslija, Klark piše čudesne kratke priče. Za „Bez jutra poslije“ sam Klark kaže da je to jedina humoristička priča o kraju svijeta. Daleko od kolijevke govori o prvoj bebi rođenoj van kolijevke čovječanstva, van planete Zemlje. U posljednjoj rečenici priče Klarkov narator veli: „To je, gospodo, bio trenutak kad je čovjek zaista osvojio svemir!“. Jedna od najpoznatijih Klarkovih priča je zasigurno „Devet milijardi Božijih imena“.
Ovu izvanrednu pripovijetku, suptilnu alegoriju odnosa Istok-Zapad, tehnika-religija, što je u isto vrijeme čisti artefakt s moćnom i neočekivanom poentom, u više svojih knjiga citira jedan od najboljih filozofa s kraja dvadesetog vijeka, famozni Francuz Žan Bodrijar. Priča „Zaboravljeni neprijatelj“ govori o povratku ledenog doba. Sam Klark kaže da je tu ideju dobio u jednoj snježnoj londonskoj noći kad se upitao: Šta bi bilo da snijeg nikad ne prestane padati? Klarkovo nepodnošenje zime bilo je legendarno. Još od 1956. godine on je živio na samom ekvatoru.
Cejlonski mudrac
Da, posljednjih više od pedeset godina života Artur Klark je proveo na Cejlonu, u Šri Lanci. Tamo je i umro prije ravno petnaest godina. Ipak, sve to vrijeme je intelektualno bio prisutan širom svijeta. Tokom šezdesetih i sedamdesetih bio je redovan gost brojnih radio i TV programa. Među najpoznatijim takvim gostovanjima spada ono na CBS-u, gdje je s Volterom Kronkajtom pratio i televizijski pokrivao misiju „Apolo“, odnosno spuštanje na Mjesec koje je prorekao u svojoj prozi dvadesetak godina ranije. Sam je priznao kako nije vjerovao da će ljudska noga kročiti na Mjesec za vrijeme njegovog života. Znamenita televizijska serija u trinaest nastavaka u kojoj Artur Klark govori o misterijama svijeta i svijetu zagonetnih sila prikazivana je s velikim uspjehom u mnogim zemljama.
Tri knjige načinjene prema ovoj seriji u Jugoslaviji su bili svojevrsni bestseleri i draga literatura čak i onima koji se ni u ludilu ne bi mogli prozvati knjigoljupcima. Mnogi su pisali o vanzemaljcima, divovskim kipovima na Uskršnjim ostrvima i crtežima u peruanskoj dolini Naska, o Stonhendžu i čudesnim krugovima u žitu, ali niko tako kao Klark. Njegov stil je izvanredan spoj jednako naučničke erudicije i mašte SF pisca, skepse notornog cinika i djetinje vjere u čudesa, oduševljenja i podsmijeha, zanosa i ironije. Još za Klarkovog života, vlada Šri Lanke je u blizini Kolomba osnovala Centar za moderne tehnologije „Artur Klark“.
Dobio je i neke počasne doktorate, plemićku titulu te gomilu nagrada među kojima su i: zlatna medalja Frenklin instituta, nagrada „Čarls A. Lindberg“, nagrada UNESKO – Kalinga. Ipak, jedna mu je nagrada promakla, nagrada što masmedijskom svijetu znači više od onih koje je dobio: „Oskar“. Bio je nominovan za scenario, upravo onog Kjubrikovog filma koji je potenciran uz početak ovog teksta. Bez obzira na to, međutim, riječ je o filmu koji spada u nezaboravne artefakte dvadesetog vijeka i samo je jedan od razloga zbog kojih je Klark upamćen i biće pamćen još dugo.
Muharem Bazdulj
Izvor: Glas Srpske
