Pamtimo, Danilo, pamtimo! Kako ne bismo pamtili vrijeme kada nijesmo imali ni za brufen, a bilo nam je svejedno je li iz Beograda ili Berlina, jer mnoge smo glavobolje imali zadnjih trideset godina, ne znajući da li nas više boli masakrirana privreda, privatizovanje istorije, monopolisanje medija, sunovrat školstva i zdravstva… Ali više od svega zaboljele su laži da ćemo nakon referenduma živjeti bolje, sa manje glavobolja. Sve za jedan potpis (kao u kazinu).
S vremena na vrijeme, u časovima krajnje dosade, posjetim Gradski portal. Pogledam šta je na kolumnističkom repertoaru, jer oni selektuju sve što se može tretirati kao drim tim postmontenegrističke reprezentacije.
Dosadni Nikolaidis uvijek je tu (i tamo), ali me obraduje naj-naj-naj kada nas počasti svojom melnholičnom dozom Marunović Danilo.
U svom inspirativnom prilogu „Post beogradski brufen“ (sic! – ne za auto, no se tako kaže u akademskoj praksi…) Marunović Danilo postavlja 50-ak pitanja, od čega bih se zadržao samo na prvom:
„Da li neko pamti, od vas starijih, da je neka ranija politička elita, vlada, interesna klika, neka ekipa koja vodi ovaj nas MNE ringišpil, u ovoj mjeri bila drska i bezobrazna u odnosu na građane?“
Cijeneći sadašnju Vladu taman koliko i prethodne, mi – stariji ljudi – očinski zabrinuti za upitanost Marunović Danila, svesrdno pružamo odgovor:
Pamtimo, Danilo, pamtimo! Kako ne bismo pamtili vrijeme kada nijesmo imali ni za brufen, a bilo nam je svejedno je li iz Beograda ili Berlina, jer mnoge smo glavobolje imali zadnjih trideset godina, ne znajući da li nas više boli masakrirana privreda, privatizovanje istorije, monopolisanje medija, sunovrat školstva i zdravstva… Ali više od svega zaboljele su laži da ćemo nakon referenduma živjeti bolje, sa manje glavobolja. Sve za jedan potpis (kao u kazinu).
Vjerovali smo da ćemo za šaku dolara, bar je tako najavljivao Đukanović sa svojim službenicima, prelećeti s Balkana tamo negdje oko Monte Karla. Montenegro – Monte Carlo.
Sudbine klete, ostadosmo ipak na Balkanu, pa mi – stariji ljudi – ne brinemo da li je Otvoren ili Zatvoren, pa čak i Zaturen. Još čekamo red za šaku brufena ispred poludržavnih i polupraznih apoteka; još nam je svejednu jesu li stigli iz Beograda, Berlina ili Brisela. Kako kaže Don Kihot: „Sančo, sinko – kad glava boli, bole svi udovi“. Slično i kod Njegoša (čitali smo, Danilo, tvoja naklapanja o Vladici): „Da, kad glavu razdrobiš tijelu / u mučenju izdišu členovi“.
Takođe, o Balkanu smo rado – mi stariji ljudi – pjevali uz Džonija: „Balkane, Balkane, Balkane moj – budi mi silan i dobro mi stoj“.
Eto, Danilo, neka te ne zabrinjava naša nostalgija. Na mlađima svijet ostaje. Sada je, dakle, sve na vama.
P. S. Raduje me, Danilo, što si popravio stil. Stajling – tu i tamo, dosadan kao i Nikolaidisova kolumnistika.
S poštovanjem,
Milovan Urvan
