Temeljni ugovor ne propisuje koja je imovina crkve

Otuda nije ni čudno što je tekst radne verzije izazvao toliko polemike i različitih stanovišta, posebno imajući u vidu podijeljeno crnogorsko društvo, što obilato koriste političari zarad svojih političkih i drugih ciljeva i interesa.

Nažalost, u svemu tome učestvuju i intelektualci, pa i pojedini pravnici, iako se, makar kada su u pitanju imovinsko-pravni odnosi, radi o jasnim i jednostavnim ugovornim odredbama, što ukazuje na zaključak da su i oni pojedinci kojima bi pravna struka trebalo da bude iznad politike, podlegli političkim ambicijama i potrebama, što ne služi na čast njihovom profesionalnom i ličnom ugledu i dostojanstvu.

Tako, i na osnovu površnog, pa čak i pravno-laičkog čitanja radne verzije, lako se može zaključiti da se planiranim Temeljnim ugovorom između Države Crne Gore i Srpske pravoslavne crkve uopšte ne regulišu međusobni imovinsko-pravni odnosi ugovornih strana, u smislu označavanja koja to imovina predstavlja imovinu Crkve. Da je ovo tačno, proizilazi iz odredbe čl. 7. radne verzije u kojoj se navodi da država jemči Crkvi nepovredivost prava svojine nad manastirima, hramovima, zgradama i drugim nepokretnostima i prostorima u njenom vlasništvu, ali isključivo u skladu sa pravnim poretkom države, te i da se država obavezuje da u skladu sa tim pravnim poretkom izvrši uknjižbu svih neupisanih nepokretnosti u vlasništvo Mitropolije crnogorsko-primorske, Eparhije budimljansko-nikšićke, Eparhije mileševske, Eparhije zahumsko-hercegovačke i njihovih crkveno-pravnih lica kojima pripadaju, zatim odredbe čl.11. te verzije u kojoj se navodi da Crkva i crkveno-pravna lica imaju pravo da nasljeđuju, kupuju, posjeduju, koriste i otuđuju pokretna i nepokretna dobra, kao i da stiču i otuđuju imovinu prema odredbama kanonskih propisa, a sve takođe isključivo u skladu sa pravnim poretkom države, kao i odredbe čl.13. te iste verzije u kojoj se navodi da Crkva ima pravo da gradi hramove i crkvene objekte, kao i da proširuje i preuređuje postojeće, ponovo isključivo u skladu sa pravnim poretkom države.

Drugih odredbi u vezi sa imovinsko-pravnim odnosima između Države Crne Gore i SPC, u radnoj verziji Temeljnog ugovora nema, a posebno nema onih kojim se preciziraju ili pobrojavaju koje su to nepokretne i pokretne stvari na teritoriji Crne Gore, u vlasništvu Crkve, već se pitanje sticanja, zaštite i gubljenja prava svojine na stvarima prepusta domaćem pravnom poretku, prije svega Ustavu Crne Gore i Zakonu o svojinsko-pravnim odnosima, koji reguliše tu pravnu materiju.

Otuda izjave onih pojedinaca, koji tvrde da se Temeljnim ugovorom planiraju riješiti imovinsko-pravni odnosi između države i Crkve u smislu da će njime biti određeno koja je sadašnja imovina koju koristi SPC, u vlasništvu te Crkve, a posebno da će crkve i manastiri biti prepisani na drugu državu, predstavlja najobičnije obmanjivanje pravno-neukih građana, što ne služi na čast onima koji ih plasiraju u javnost. Još jednom i na kraju valja istaći da su sticanje, zaštita i gubljenje prava vlasništva na pokretnim stvarima i nepokretnostima, propisani zakonom kao dijelom domaćeg pravnog poretka, dok radna verzija Temeljnog ugovora isključivo predviđa obavezu države da Crkvi omogući sticanje prava vlasništva na imovini koju bude gradila, kupovala ili nasljeđivala, kao i vršenje vlasničkih ovlašćenja (usus, ususfructus, abusus“) na postojećoj ili onoj koja će biti u njenom vlasništvu u skladu sa pravnim poretkom države, bez upuštanja u preciziranje o kojoj se to trenutno imovini radi, niti se tim ugovorom uskraćuje ili ograničava pravo države ili bilo kom drugog da u sudskom postupku dokazuje da neka imovina, koja je sada upisana kao vlasništvo Crkve, predstavlja njihovu imovinu.

Izvor: Etos