Razgovorao: Olav Šrader
„Žurnal Rio de Žaneira“, popularni brazilski dnevnik sa dugom tradicijom (izlazi od 1821. godine), objavio je razgovor sa crnogorskim piscem i diplomatom Gojko Čelebićem. Dnevnik ga predstavlja kao jednog od najplodnijih pisaca na Balkanu, sa 80 knjiga, filmskih scenarija i drama i svjedoka političkih preokreta u Istočnoj Evropi.
Pod naslovom „U Rio je stigao ambasador disidentske književnosti Istočne Evrope“, dnevnik objavljuje vijesti o novoj antologiji brazilske poezije 1525-2025, koju Čelebić prevodi na srpski, uz svoj kritički aparat, kao i o prevodu njegove knjige „Pisci jevrejskog Praga“ na portugalski.
S više od 80 napisanih knjiga, drama i scenarija, Gojko Čelebić, jedan od najplodnijih pisaca sa Balkana, odabrao je Rio za dovršetak svoje pionirske antologije 500 godina brazilske poezije na srpskom jeziku.
Kakav je bio osjećaj cenzure od strane komunističkog režima bivše Jugoslavije i odlazak u mladosti, kako biste nastavili svoju umjetničku karijeru?
Otišao sam iz Jugoslavije u kratkim pantalonama i sandalama kako ne bih izazvao sumnju. Imao sam 22 godine i autostopirao sam do austrijske granice, koju sam prešao pješice. Dva dana kasnije bio sam u Parizu, gdje sam gladovao i spavao na ulici ispred palate Matinjon nedjelju dana. Već sam bio objavio svoju prvu knjigu, a svaki stih mojih pjesama pomno je pregledao cenzorski aparat. Bilo bi ludost nastaviti književnost pod tim uslovima. Moj otac je brojio svoje posljednje dane i bio je mučen na bezbroj načina; nije želio istu sudbinu za mene.
Uz umjetničku karijeru, imali ste i važnu paralelnu karijeru, zar ne?
Nakon pada komunizma imenovan sam za najmlađeg veleposlanika Jugoslavije, sa samo 38 godina. I predstavljao sam, kao ambasador ili otpravnik poslova, tri zemlje: Jugoslaviju, Srbiju i Crnu Goru, i konačno Crnu Goru, nakon dramatičnih promjena u mojoj regiji. Služio sam kao diplomat u deset zemalja, a među njima sam imao i kratko iskustva kao veleposlanik u Brazilu, zemlji koju jako volim i poštujem. Bio sam i otpravnik poslova pri Ujedinjenim nacijama i Svetoj Stolici, uz to što sam bio ministar kulture Crne Gore od 1993. do 1997. Danas osjećam da sam zatvorio dugi ciklus. Na neki način, ponovno sam se povezao s tim 22-godišnjakom i ponovno nosim kratke pantalone i sandale dok anonimno putujem svijetom pišući svoje knjige i scenarije.
Kako biste opisali svoj književni svijet?
Svoj književni rad vidim kao operu, s mnogo glasova i scena najrazličitijih vrsta. Izazov je bio prolazak kroz najrazličitije žanrove, u procesu koji je možda kulminirao mojim pseudonimom, Ben Golosovker. Radim s poezijom, romanima, kratkim pričama, dramama i scenarijima za film i televiziju, izražavajući se umjetnički kao da sam dirigent polifonije koja me ispunjava životom. Takođe se bavim političkom kritikom i upravo sam objavio dva toma o istoriji disidentskog pokreta tokom komunističkog režima. Zalažem se za očuvanje kulturne baštine i sastavio sam zbirku Književnost i pismenost od Crnojevića i Petrovića I-II s kratkim zapisma 128 sveštenika iz Crne Gore između 15. i 18. stoljeća. Za to sam morao istražiti mnogo materijala na latinskom, grčkom i crkvenoslovenskom jeziku (pozniji srpski), koji je u srednjem vijeku bio jedan od pet svjetskih jezika.
Gojko Čelebić avangardnim djelima podigao vrijednost zavičajnoj književnosti
Takođe ste poznati po svom eksperimentalizmu i kršenju konvencija. Koja je vaša najnovija avantura u istraživanju novih formata?
Nedavno sam objavio knjigu pod nazivom Antologija gotske priče. U njoj se pojavljuju autori iz zemalja poput Finske, Rusije, Mađarske, Njemačke, Islanda itd. Mračne i horor priče popraćene su biografijom svakog od predstavljenih autora. Za slučajnog promatrača, to je samo još jedna antologija. Ali, u stvari, to je esej o novom narativnom obliku budući da su svi autori, sa svojim biografijama i pričama, u potpunosti izmišljeni i istovremeno izazivaju stvarnost svojim prividnim postojanjem, svojom vjerodostojnošću koja kreira magiju opipljivog.
Nedavno je objavljena vaša prva knjiga prevedena na portugalski, „Pisci jevrejskog Praga“. Kakvo je bilo to iskustvo?
Osjećao sam se kao neutralni agent koji konačno ulazi u dugi spor između kultura i nacija. Za Njemce, ovi jevrejski pisci, koji su pisali na njemačkom, bili su izopšteni ili izravno diskriminisani. Za Čehe su ovi krugovi jevrejskih pisaca smatrani crnim ovcama, integrisanim ljudima koji su ujedno bili i stranci u vlastitoj zemlji. Na moje iznenađenje, zbog ovog komplikovanog, traumatičnog i emocionalnog konteksta, shvatio sam da ni Njemci ni Česi nisu otvorili kovčeg ovog golemog kulturnog blaga. Malo, urbano i kosmopolitsko društvo koje se molilo na jidišu, mislilo na njemačkom i živjelo na češkom bilo je jedinstven fenomen u svjetskoj književnosti. Autori poput Franza Kafke, Rajnera Rilkea ili Edmunda Huserla, osim svoje individualne originalnosti, dijele i zajedničku kulturnu i društvenu pozadinu kojoj se, nevjerovatno, nije posvećivala pažnja koju zaslužuje.
U Riju se družite sa bivšim ministrom kulture Brazila i ambasadorom, Žeronimom Moskardom. O čemu pričate?
O brazilskoj književnosti i diplomatskom iskustvu, tom intrigantnom derivatu svjetske literature. Trenutno prevodim i pišem antologiju brazilske poezije od 1525. do 2025., veliki format od sedamsto stranica koja pokriva tih petsto godina brazilskoga genija. Odabrao sam osamdeset i sedam pjesnika, napisao njihove biografije i sproveo teorijsku studiju o djelima, sve na mom materinjem jeziku, srpskom. Ali postoji i drugi projekt koji želim preduzeti, smješten u Rio de Žaneiru, a to je drugi svezak Antologije evropskih gotskih priča koju sam ranije spomenuo. Biće u tom eksperimentalnom formatu, ali sada inspirisana univerzalnošću Rio de Žaneira, antologijskog grada, koji pomaže u procesu stvaranja raznolikih likova i kontrasnih priča. Takođe, punim baterije, jer ću u junu osnovati festival svjetske književnosti i višejezičnih pisaca, u Kotoru, u Crnoj Gori, pod imenom Geoliteratura.
Izvor: RTCG
