Valja ponekad dublje zagedati i u plitku priču, iako naočigled sve izgleda jasno.
Zna istina ili namjera ponekad biti potpuno bestidna i pojaviti se u obliku koji se pristojnom čovjeku čini nemogućim. Pomisli čovjek zavjera mora biti dublja, prevara mora biti prepredenija. E, ne mora! Bude počesto i preočigledna da ponekoga zbuni. Svakako ne znavene, ali njih nikada nije bilo dovoljno. Čitam neki dan u dokonici (to je ono kad nemaš ništa pametnije da činiš) par pasusa Čedomira Petrovića na jednom ovdašnjem portalu.
Slovi tamo ova anemična i u teatarskim krugovima opskurna individua o ‘događajima na Cetinju’.
Kad neko u svom profesionalnom prosedeu nema ništa za šta se može zakačiti riječ, nego te jedino kazuju po ocu i kažu – to je Čkaljin sin, onda mora biti da nije lako. E ta pojava piše. „Đukanović je za Crnu Goru učinio mnogo“, kaže Čkaljin Čeda.
Ako nijesi krajnje sarkastičan onda je tužno biti toliko neupućen, još tužnije je tako zarađivati za život. Tužni moj Čedo, koliko ti god bila nezahvalna pozicija – ne umijo nekoga branit, ili nemao čime, moraš to činiti tako da makar i najzaluđenijima liči na nešto.
Ovako samo činiš štetu onome ko ti je ostavio sitan bakšiš. „Kritikuju ga da je predugo na vlasti, već 30 godina. Nek ostane još toliko, jer da nije bilo politike koju je Đukanović vodio, danas ne bi bilo ni Crne Gore, takva kakva jeste“, piše Čeda drugi, prvi je odavno prepoznat. Možda je netalentovani Čeda, za glumu to kaže broj ostvarenih uloga, a za pisanje vidi ko zna azbuku, u ovoj formulaciji „takva kakva je“ htio da provuče ironiju. Nikako. Kraj sve zapečati.
„Jahaće još Đukanović,sve dok ne završi i posljednji zadatak, da uvede Crnu Goru u EU“, završi Čeda svoj paškvilasti tekst.
Nije Čkaljin Čeda bio vrijedan pomena ni svojim političkim stavom ni svojim literarnim pregnućem. Problem je onaj u čije se ime on glaska. Ponekad po avlijskom štenetu možeš naslutiti domaćina.
U kakvoj je dakle neprilici Đukanović kada je od toliko ‘perjanica kruga dvojke’ i alumnista Bebe Popovića – od Nikole Samardžića, preko Sonje Biserko do Dušana Janjića i Milivoj Bešlina, spao na Čedomira koji ne umije ni da glumata nego se vidi šmira.
To je ono kad i najmanje verzirani vidi da glumiš.
Da ne ostanemo nedorečeni u smislu plitkosti posude čanak koja, rekli smo već, jeste praktična jer se u njoj brzo ladi varivo ali je i nepraktična jer se lako i prospe, samo jedna opaska. Kaže neki dan glomazni Čanak odgovarajući na pitanje novinara jedne beogradske TV, šta je tražio na Cetinju u danima ustoličenja novog mitropolita crnogorskog i otkud on u gradskoj kafani na Trgu Kralja Nikole u časima kad je policija malo upotpunila Milovu žurku suzavcem i šok bombama, da nije imao gdje drugo da bude.
I izgovori u dahu kao da je ‘živa istina’ da je dan ranije „ispražnjeno 300 soba u hotelu „Grand“ na Cetinju, zbog finansijske pronevjere od šest eura“, pa navodno nije imao gdje da se smjesti. E premnogo je makar i dolazilo i od jedne od najisluženijih medijskih pojava u regionu. Čanče voluminozni ne da Grand nema 300 soba, nego ih spavaćih nema cijelo Cetinje. Ali šta ćeš moraš nešto pričati za tu sinekuru. Nekad je bila u augmentativu ali je sada poslodavac u problemu pa si ostao bez krupnijeg dijela onoga što si dobijao.
