Film – Kampo Mamula

Stvaralačka energija filmskog para Ratka Đurovića i Velimira Stojanovića došle su do izražaja i u njihovom posljednjem igranom fimu Kampo Mamula.

Piše: dr Radoslav T. Stanišić, filmski i TV reditelj //rtcg.me

Tragalo se za adekvatnim izrazom, na razmeđi akcionog i psihološkog filma. Spomen-film posvećen sjećanju na zatočenike u italijanskom mučilištu na ostrvu Mamula. Dramaturška konstrukcija je popunjena sudbinama zatvorenika i njihovih stražara tako da svi oni, bez obzira sa koje strane rešetaka bili, osjećaju rat kao veliku mučninu i neizvjesnost.

Vjerovatno je, radeći na trilogiji, ‘Tri pjesme o sužnju’ Stojanović bio trajno fasciniran sablasnom ostrvskom tvrđavom Mamula, njenom surovom i istovremeno monumentalnom likovnošću, tako da joj se ponovo vratio za svoj igrani film Kampo Mamula. Autori, su se stavili u zamišljenu poziciju sužnja, u zloglasnu Mamulu, čiji se svijet svodio na parče suncem rijetko osvijetljenog zida ćelije, ili rukom grebane znakove bivših tamnovanja. Zarobljenicima će život biti poklonjen ako uspiju da demontiraju mine, i oni su tu izloženi sa egzinstecijalnom ljudskom situacijom, sa egzinstecijalnom opasnošću.

Kampo Mamula, po svim kritičarima i teoretičarima domaćeg filma sadrži scene remek-djela Nadnica za strah. (1953. r. Henrij-Georges Kluzo) . I u Kluzoovom i u Stojanovićevom filmu strah je preovlađujuća emocija, data sugestivnom i verističkom slikom, mehanikom šoka. U oba filma su egzotično-likovni predjeli, kod Stojanovića je to monumentalno likovno ostrvo, koje kada bi bilo upotrijebljeno u druge svhe bilo lijepo mjesto za život i odmor. Međutim, to je u ovom filmu mjesto straha i zločina. Kod Kluzoa je to, ekspresionističko-egzotično, napušteno selo u srednjoj Americi koje zbog svoje egzotike izgleda surovo lijepo. Kroz takve teško prohodne predjele četvorica junaka, u dva kamiona prevoze dinamit po tim teško prohodnim planinskim predjelima i pritom ginu, kao i Stojanovićevi junaci prilikom demontaže mine.

Kod Kluzoa postoji latentni ton protiv kapitalizma, kod Stojanovića imamo odnos prama fašizmu. S obzirom na vrijeme kada je sniman film 1959. godine, i da je jedna kinematografija bila u povoju, svakako je važno ukazati da su u filmu Kampo Mamula, korišćeni optički trikovi, dupla ekspozicija i pretapanje. Intersantni su i kadrovi ispod vode, u kojima zatvorenici vade mine. Te scene i kadrovi bili su pravo osvježenje u jugoslovenskoj kinematografiji, snimatelja Aleksandra Sekulovića, koji je nagrađivan za svoj izvanredni snimateljski rad. Pristup i realizacija filma za vrijeme u kojem je nastajao, predstavljao je složeni rediteljski postupak i producentski zahvat. Iako je priča, građena kao drama, primjećujemo i elemente komedije, što narvno filmu daje jednu finu dvoslojnost.

Scena:

Kada Talijani zajedno sa zarobljenicima slave kapitulaciju, jer za sve njih rat predstavlja jednu veliku mučninu i neizvjesnost i svi oni žele da se vrate kući i potlačeni i tlačitelji.

Zajedno i možda jednako se raduju kada preko radija jave vijest o kapitulaciji, čak zajedno i slave, uz piće, ko ga se domogao.

Pomenimo lik Renata, zatim Kuvara sa kojima se svi vole šaliti, pomjerajući mu veliku kuvarsku kapu na glavi, itd. U glumačkoj kreaciji to je vrlo dobro, sa tempom, odigrano bez patetike, i sa mjerom bez preigravanja.

Dijaloška scena iz filma:

Milić: (koga igra Pavle Vujisić)

…Odsad ću da čuvam samo kućni prag.

Eh, samo da se vratim svojoj djeci i onom mom javoru,

što raste prema vjetru.

Međutim, dolaskom Njemaca nade i snovi se opet ruše, situacija se iznova pogoršava. Njemci traže da zarobljenici vade mine iz mora, jer tuda , kroz zaliv treba da prođe njihova flota. Ko izvadi iz mora deset mina i demontira ih za tri dana, može mirno ići kući i u miru živjeti.

Dilema:

Zašto činiti Njemcima ustupke, bolje poginuti, nego to raditi, kažu u ćeliji. Dolazi i do svađe jer neki zarobljenici to ne prihvataju misleći da tako pomažu neprijatelju.

Rade (Dragan Laković) tvri da je bolje da prihvate taj posao, jer tako može da se konačno izađe i obavijesti odred. Odavde niko nije pobjegao i živ izašao… Ipak, i ako ništa o minama ne znaju, na kraju pristaju da vade i demontiraju mine (osim Profesora), koji je fatalista i depresivac a uz to i razočarani kontraš, ali duboko u sebi vrlo plemenit čovjek koji iz golog inata želi da u svojim emocijama ostane introvertan.

Dijaloška scena:

Profesor (Ljuba Tadić) u ćeliji sam sa (partizanskim) Kapetanom, koji se psihički potpuno ugasio. Autistično gleda samo u jednu tačku. Profesor priča sa njim i ako to više liči na monolog.

Profesor : (Autističnom kapetanu)

…Ja za svoj život ne marim.

Došao sam ovamo da svi vide kako ja umijem da umirem.

I to mirno, s gestom. Znaš li kapetane kakvom smrću?

Jesi li ikada vidio kako konj umire?

Plemenito brate. Nijedan čovjek tako lijepo i mirno ne umire,

tako ću da umrem i ja, čist i spokpojan, bez mrlja …

I pored neprikrivenog cinizma koji pokazuje profesor, na kraju se odlučuje, u pravom trenutku da izaće iz ćelije i demontira mine. Iz njega je izašla latentna plemenitost, spasavajuću zatvorenike sigurne smrti. Grupa zatvorenuka koju je oslobodio Rade, plivala je teškom mukom ka slobodi. Njemci su po njima otvorili paljbu. Profesor je pomagao i izvlačio one koji su iznemogli, jednog po jednog…

Čika Marko: (Profesoru)

Sinovče neću izdržati. Onemoćao sam.

Profesor: Drži se za mene.

Čika Marko: Neka mene, bolje prhvati ovo momče.

(Profesor mu ipak pomaže i vraća se da pomože ostalima)

Profesor: Evo dna, stani slobodno.

(Profesor izvlači Baneta i kaže mu)

Profesor: Blizu je obala, možeši malo sam.

Bane: Mogu, već sam se odmorio.

Profesor: Sad ću i ja za tobom.

Profesor se okreće na leđa i pluta, prepuštajući se talasima, tamnoj noći i kriku galebova, koje je stalno slušao za vrijeme zatvorskog čamovanja.

Profesor: Galebovi, vraćaju se.

S tim riječima tone u dubine tamnog mora.

Muzika Bojana Adamiča, možda je u nekim scenama prenaglašeno nagovještavala neka dešavanja u filmu, ipak je funkcionalno podržavla film i kao dramski naglasak, pogotovo prilikom demontaže mina, svakako je udahnjivala snagu filmu.