Piše: Emanuel Tod
Prevod: Anđela Milić
Neokonzervativni esejisti i većina medija svet prikazuju kao sukob dva tabora: s jedne strane Kina, Rusija, Iran i Severna Koreja kao „autoritarne sile”, s druge savez liberalnih demokratija. Koliko ta podela zaista objašnjava današnji svet? Istoričar Emanuel Tod, koji dovodi u pitanje ovu tezu, retko dobija prostor da izloži svoje argumente. On otvara i drugo pitanje: da li američki pritisci i pretnje doprinose jačanju autoritarnih tendencija upravo u zemljama koje se nalaze na meti Zapada?
Francuski televizijski studiji u kojima se razglaba o geopolitici ponovo očajavaju: Donald Tramp po drugi put ponižava Volodimira Zelenskog i ponovo se zbližava sa Vladimirom Putinom. Kao objašnjenje za taj zaokret „najmoćnijeg čoveka na svetu” najčešće se navode cena dizela i približavanje američkih mid-term izbora, odnosno izbora na polovini mandata. Kao i obično, vlada najstroža kratkoročna perspektiva. Zatim uglavnom slede jadikovke zbog ideološke bliskosti ruskog i američkog predsednika, bujica moralnih osuda „izdajnika” Trampa i zahtevi da se Evropljani još snažnije angažuju uz Ukrajinu. Emanuel Makron, predvodnik „koalicije voljnih”, ponovo ulazi u centar debate, dok njegova sopstvena zemlja, genijalno dezorganizovana raspuštanjem parlamenta, tone u haos. „Treći svetski rat” razlikuje se od prethodna dva po stepenu interpretativne zbrke kakav istorija do sada nije poznavala.
Godine 1914. znalo se ko se protiv koga bori, iako je Italija 1915. napustila savez sa Nemačkom i Austrougarskom kako bi im se suprotstavila na strani Francuske, Ujedinjenog Kraljevstva i Rusije. Kada su Sjedinjene Države 1917. ušle u rat, a Rusija iz njega izašla, odnos snaga se promenio, ali je ostao očevidan: države, saveznici i neprijatelji, krvav ali jednostavan svet. Ideološke doslednosti, međutim, nije bilo: carska Rusija bila je saveznica francuske i britanske demokratije protiv „sila osovine”.
I između 1939. i 1945. znalo se ko ratuje protiv koga. Tabori su u osnovi bili isti, s tim što je Italija ovog puta promenila stranu u julu 1943, posle sloma režima Benita Musolinija. Tu se mora govoriti o ideologiji, ali uz jednu važnu napomenu: britanski, francuski i američki liberalizam saveznički su stajali uz sovjetski komunizam protiv nemačkog nacizma, italijanskog fašizma i japanskog militarizma. Tokom tog Drugog svetskog rata glavni udar nemačkog napada podneo je Sovjetski Savez, a ne Francuska, i tada se govorilo da je upravo on „spasao civilizaciju”.
Kada danas kažemo da je Tramp spreman da se udruži sa Putinom kako bi dobio američke izbore, nalazimo se u sasvim drugom pojmovnom svetu. Možemo li uopšte govoriti o svetskom ratu? Broj poginulih dostiže takve razmere samo u Ukrajini i, naravno, u Gazi. U Iranu su jedino državni rukovodioci, masakrirani u dva navrata, pretrpeli stopu gubitaka koja podseća na rovovski rat ili na delovanje Vermahta u ruskoj ravnici 1941.
Drugačiji pogled na geopolitiku
Današnji evropski vitezovi Zapada finansiraju i naoružavaju, ali sami ne ratuju. Na Bliskom istoku Amerikanci imaju tek nekoliko desetina poginulih. Takav asimetrični rat, vođen tehnološki nadmoćnim sredstvima ili preko lokalnih plaćenika, više podseća na nekadašnje kolonijalne ratove.
Zašto ga onda nazivati svetskim? Zato što zaista postoje dva bloka čiji će sukob preoblikovati ravnotežu sveta. Poraz Zapada koji je u toku proizlazi iz njegove industrijske slabosti, a ona je posledica globalizacije koja je finansijalizovala zapadne ekonomije. Rusija, Iran i Kina, uz Severnu Koreju, pokazuju da su sposobni da proizvode daleko više oružja. Ponovo se pojavljuje osnovna jednačina dva prethodna svetska sukoba, koji su bili podjednako ekonomska nadmetanja i klanice. Sa jednom razlikom: industrijska supersila koja se još nije direktno uključila u oružani sukob danas je Kina, a ne Sjedinjene Države. Upravo smo saznali da su motori novih ruskih mlaznih dronova kineske proizvodnje.
Kina kao arsenal diktatura, kao što su Sjedinjene Države nekada bile arsenal demokratija?
Tu dolazimo do ključnog pitanja koje nam omogućava da izađemo iz interpretativne zbrke. Da li se savez Rusije, Irana, Kine i Severne Koreje može porediti sa sistemima savezništava koji su strukturirali Prvi i Drugi svetski rat? I šta je zapravo zapadni blok? Savez Sjedinjenih Država, evropskih zemalja, Japana i Južne Koreje protiv nekakve „osovine zla”, ili nešto sasvim drugo?
Kada je reč o Rusiji, Iranu, Kini i Severnoj Koreji, i dalje se nalazimo u svetu država, i to u osnovi nacionalnih država, u kojima narod, država i vlast čine objedinjenu celinu.
One, osim toga, dele zajednički ideal suvereniteta, koji brane od američke težnje ka hegemoniji. Njihov odbrambeni koncept počiva na praktičnom odbacivanju američke paradigme: jedna sila, Sjedinjene Države, želi da uređuje svetsku ekonomiju i određuje vrednosti sveta, dok joj se te nacionalne države suprotstavljaju.
Zastrašujuća politička hipoteza
Sva četiri režima mogu se opisati kao „autoritarna”. Ali da li je to dovoljno zajedničko ideološko obeležje? Mogu li kineski ateizam, rusko pravoslavlje, iranski šiizam i etnicizovani severnokorejski kult porodice Kim zaista pripadati istoj kulturnoj celini? Ozbiljnije pitanje glasi: mogu li se u isti koš staviti severnokorejski totalitarizam, kineski jednopartijski sistem, Putinov prezidencijalizam i iranski „režim mula”? Intenzitet državne kontrole nad pojedincem veoma se razlikuje od slučaja do slučaja. Sloboda kretanja, na primer, u Rusiji je očuvana. Iranski režim naročito je teško definisati. Nastao iz verske revolucije, uspostavio je mnoštvo institucija zamišljenih da se međusobno uravnotežuju pod vlašću vrhovnog vođe. Po mom mišljenju, izborni pluralizam koji je on nadzirao trebalo je da se, po okončanju zapadnih agresija, razvije u demokratiju. Ali, kao što mi je još početkom 2000-ih objasnio jedan iranski diplomata, američki napadi svaki put istovremeno jačaju strateški položaj Irana i konzervativni tabor u zemlji. Spoljna agresija neprestano stavlja nacionalno osećanje u službu autoritarizma. Upravo smo videli krajnji primer tog mehanizma nakon obezglavljivanja režima američko-izraelskim napadom.
Do ovakvog tumačenja dovodi me opšta antropološka veza između starog porodičnog sistema i savremenog političkog temperamenta. Centralni porodični sistem u Iranu jeste nuklearna porodica, kao u Pariskom basenu ili anglosaksonskom svetu, uz patrilinearno obeležje (1), koje ipak nije toliko snažno koliko se obično misli. Položaj Iranki u obrazovnom razvoju to pokazuje, baš kao i njihova stopa fertiliteta, koja je već dvadeset godina na nivou francuske. Ruska porodica je, naprotiv, komunitarna, što znači autoritarna i egalitarna, pri čemu jednakost u odnosima među braćom preteže nad autoritetom u odnosu između oca i sina. Odatle sposobnost Rusije da u XX veku izvede dve revolucije: rušenje carskog režima 1917, a zatim komunističkog između 1989. i 1991. I kineska porodica je komunitarna, ali u njoj preovlađuje vertikalna, autoritarna komponenta, što objašnjava otpornost Komunističke partije Kine. Korejska matična porodica nije egalitarna, pa je komunizam tamo postao dinastički.
Gregori Repski: Makron, najgori predsednik u istoriji Francuske?
Nameće mi se jedna ideja. Šta ako je jačanje autoritarizma u Rusiji pod Putinom, kao i u Iranu, posledica američke pretnje? Ruska država morala je da se zaštiti od zapadnih intervencija, koje su, na primer, sprovodile „nevladine” organizacije pod pokroviteljstvom CIA. Idimo do kraja ove zastrašujuće politološke hipoteze: u uslovima američke hegemonije možda se nacionalni suverenitet može očuvati jedino kroz autoritarni politički sistem.
Ta hipoteza o uslovima suvereniteta vodi nas i ka razumevanju prirode zapadnog tabora. Njegovi politički režimi nesumnjivo su pluralistički, ali bilo bi sasvim smešno opisivati taj blok kao savez suverenih nacionalnih država.
Najpre zato što većina zemalja „saveznica” Sjedinjenih Država, članica Evropske unije, otvoreno prihvata ideologiju prevazilaženja nacionalne države, odnosno odricanja od suvereniteta. Taj projekat već je veoma odmakao. Zemlja članica poput Francuske, budući da pripada evrozoni i prihvata da „Evropa”, odnosno u stvarnosti područje difuzne nemačke dominacije, kontroliše njenu trgovinsku politiku, više nema ekonomsku suverenost. Predstojeći predsednički izbori biće puka komedija ako članstvo u Uniji unapred sprečava predsednika da vodi bilo kakvu ekonomsku politiku u trenutku industrijskog i budžetskog sloma. Francuska geopolitici pruža fascinantan primer države koja gubi suverenitet uprkos tome što poseduje nuklearno oružje.
Pogledajmo pojednostavljeno, ali u celini, Zapadnu Evropu. Viši srednji slojevi, odvojeni od radničkih i nižih slojeva različitim obrazovnim, verskim i ekonomskim mehanizmima, odrekli su se ideje suvereniteta u istom pokretu u kojem su prihvatili Evropu i atlantizam (2). Ta struktura evropskih društava određuje geopolitičku prirodu zapadnog tabora i objašnjava veoma neobičan oblik njegovog raspada, koji proizlazi iz poraza Sjedinjenih Država pred Rusijom i Iranom.
Zapadni blok je, sasvim jednostavno, naročito od Nikole Sarkozija i povratka Francuske u NATO, prostor američke vojne, političke i kulturne dominacije, imperijalna celina u kojoj su se viši srednji slojevi odrekli ideala suvereniteta. Unutrašnji pluralizam evropskih političkih režima u velikoj meri je privid. Širom Evrope viši srednji slojevi, vođeni ideologijom zapadnih vrednosti i pod kontrolom atlantističkog političko-vojnog sistema, imaju zadatak da se suprotstavljaju narodnim partijama koje zvanični mediji označavaju kao krajnje desne ili krajnje leve.
Sjedinjene Države, kao središte sistema, ostaju zaista pluralističke, iako ih je masovno finansiranje politike od strane bogatih slojeva pretvorilo u pluralističku plutokratiju. Milijarderi iz naftnog, tehnološkog i finansijskog sektora sukobljavaju se među sobom, a ta igra omogućava stvarne promene političkog kursa, naročito u geopolitici.
Trampove oscilacije u tom smislu nije teško objasniti (3). Na vlast dolazi kao predsednik poraza i pokušava, u prvoj fazi, da izađe iz rata u Ukrajini tako što američki neuspeh prikriva strategijom skretanja pažnje: ponižavanjem Zelenskog i Evropljana, pretnjama Kanadi, Kubi i drugima. Međutim, izbor ratobornog i rusofobnog Fridriha Merca u maju 2025. daje stratezima u Vašingtonu utisak da se, uz nemački industrijski angažman, može ponovo pokrenuti relativno jeftin rat iscrpljivanja protiv Rusije. Počinje druga faza. Tako Tramp u junu naređuje Džonu Retklifu, direktoru Centralne obaveštajne agencije, da pomogne Ukrajincima pri napadima na ruske rafinerije nafte. Od jula se udari pojačavaju.
Nada se vraća u francuske televizijske studije. Zapadni tabor kao da ponovo pronalazi svoje antirusko jedinstvo. Ali spektakularni uspeh otmice venecuelanskog predsednika Nikolasa Madura u januaru, koji je takođe bio deo strategije skretanja pažnje, zavarao je čak i samog Trampa o stvarnim američkim mogućnostima. U februaru pokreće operaciju, prikladno nazvanu „Epic Fury”, kojom počinje iranski fijasko. Iscrpljivanje američkih zaliha raketa, rast ruske vojne industrije i koordinacija ruskih, iranskih i kineskih resursa stvaraju vanrednu situaciju. Počinje treća faza. Hormuški moreuz je blokiran, zapadna ekonomija podrhtava. U izmučenoj Ukrajini preti potpuni slom. Kijev treba napustiti, i to što pre, jer će 2027. po svoj prilici biti godina raspleta. Tramp ponovo mora da skrene pažnju: novo ponižavanje Zelenskog i novo prijateljevanje sa Putinom. Rusi, kao šahisti, ponovo pristaju da američkom predsedniku pomognu u njegovom iluzionističkom triku.
Pojmovi su sada postavljeni. Vreme je da u nekoliko rečenica razumemo ponašanje evropskih lidera koji žele da svoje narode zadrže u sukobu sa Rusijom i povedu ih ka novom siromaštvu. Nastaviti rat „u ime Evrope”: upravo u tome je šala.
U antropologiji postoji kartografsko načelo konzervativnosti periferije: kada se neka inovacija širi iz jednog centra, periferne oblasti koje ona nije zahvatila čuvaju starije stanje sistema. Današnji predsednik Sjedinjenih Država, sa svojom kolebljivom svešću o porazu, predstavlja inovaciju. On je centar. Evropski lideri su periferija. Oni nisu razumeli šta se događa. Kasne. Žele da nastave rat, ali sigurno ne zato da bi zaštitili Evropu. Oni su stara američka partija koja je kod nas i dalje na vlasti, arhaizam u imperiji koja se raspada. Evropski narodi zato nastavljaju rat u ime nekadašnje Amerike.
Tod Emanuel je autor knjige La Dislocation. Conversations avec Diane Lagrange, Gallimard, Pariz, septembar 2026.
1) Identitet, privilegije i prezime prenose se sa oca na sina.
(2) O uzrocima i posledicama tog odricanja videti L’Illusion économique, Gallimard, Pariz, 1998, i Après la démocratie, Gallimard, 2008.
(3) La Dislocation. Conversations avec Diane Lagrange, Gallimard, Pariz, septembar 2026.9
Izvor: Le Monde Diplomatique
