Piše: Elis Bektaš
Zamislimo svijet u kom više ne postoje predizborne kampanje. Nema džinglova, nema spotova, nema parada kandidata koji, s plastičnim osmijesima i rukama znojnih dlanova, grabe ka glasačima kao glumci B produkcije u potrazi za svojih pet minuta slave. Nema bilborda s fotošopiranim licima, nema parola koje vrijeđaju inteligenciju, nema flajera koji vam vire iz poštanskog sandučeta i pozivaju vas da, poput onog naivnog Džeka, potrošite džeparac na čarobni grah.
U tom zamišljenom svijetu, izostanak predizborne kampanje nije atak na demokratiju, već uslov za njeno ozdravljenje i spasenje. Jer, ako ćemo pošteno – koliko još puta treba da čujemo „vrijeme je za promjene“, „mi smo uz narod“ ili „naša riječ je zakon“, da bismo shvatili da je politički marketing ušao u fazu terminalne groteske? Kad svaki novi izborni ciklus liči na rijaliti šou sa sve nižim budžetom, možda je vrijeme da priznamo da problem nije u kandidatima, nego u samom formatu.
Predizborna kampanja je, istini za volju, imala svoj historijski raison d’être. U doba kad je pismenost bila luksuz, a dostupnost informacija svedena na usmena predanja i glasnikovu galamu na trgu, bilo je sasvim razumno da se kandidati pojave pred narodom, objasne ko su, šta žele i s kojim to božjim i ljudskim zakonima kane urediti društvo. Čak je i teatralnost tada imala edukativnu svrhu – bile su to političke misterije za narod koji još nije znao čitati, ali je znao prepoznavati harizmu, retoriku i sigurnost u stavu.
Danas, međutim, živimo u vremenu kada gotovo svaki birač ima bar osnovnu pismenost, a mnogi i pametni telefon. Internet omogućava svakome ko želi da pročita programske dokumente stranaka, da analizira budžetske prijedloge, da uporedi podatke. Informacije nisu problem – prije će biti da problem leži u njihovom obilju. Šta bi se desilo kada bismo tu činjenicu uzeli ozbiljno?
U toj utopiji, politički subjekti ne bi više trošili desetine miliona na spektakularne kampanje. Umjesto toga, svi bi bili obavezni da dostave svoje programe, planove, pa i biografije kandidata – na jasan, koncizan, standardizovan način – bilo štampom, bilo elektronski. Birač bi, bez opijenosti medijskom halabukom, imao priliku da pročita, promisli, možda i podvuče poneku rečenicu.
Rezultat? Umjesto da biramo po osjećaju, birali bismo po razumijevanju. Umjesto da budemo ubijeđeni, bili bismo informisani. I što je najvažnije – umanjio bi se kolektivni stres kojem nas izborne kampanje iznova izlažu. Zamislimo samo koliko bi se mentalne energije uštedjelo kada ne bismo morali da svakodnevno slušamo kako je protivnik kriminalac, strani plaćenik, izdajnik, i kako jedino naš kandidat zna šta je zaista dobro za „običnog čovjeka“.
Predizborne kampanje nisu samo psihološki, već i ekonomski teret. Troškovi oglašavanja, logistike, putovanja, honorara – sve to plaćaju ne samo poreski obveznici već i donatori koji onda, gle čuda, očekuju da im se ulog kasnije vrati s kamatom. Eliminacija kampanja značila bi i presijecanje jedne ključne spone između politike i korupcije. Ako politički program više nije sredstvo za trgovinu uticajem, već sredstvo komunikacije sa građaninom, možda bismo napokon prestali da se čudimo zašto „ništa ne funkcioniše“.
Naravno, ovo ne znači da bi u toj utopiji politika postala sterilna. Naprotiv. Diskusija bi se vratila na svoje prirodno tlo – unutar parlamenta, u javnim debatama, u medijima koji ne trče za klikovima već analiziraju sadržaj. Kandidati bi se morali truditi da budu kompetentni, a ne samo harizmatični. A birači bi, suočeni s odgovornošću informisanog izbora, možda prvi put u istoriji osjetili ono što se zove istinsko građanstvo.
U zemlji poput Bosne i Hercegovine, gdje predizborne kampanje liče na filmski festival niskobudžetnih horora i još niskobudžetnijih komedija apsurda, utopija bez njih možda djeluje kao bajka. Ali bajke, ako ništa drugo, pokreću maštu, pod uslovom da nije riječ o bajkama koje vrijeđaju i inteligenciju i etiku, onim koje se nude kroz stranački propagandizam. A svaka prava društvena promjena počinje tako što neko zamisli nemoguće – pa onda pita: a što da ne?
Ipak, histerija i psihoza predizbornih kampanja će se nastaviti a ovaj tekst će ostati samo mrtvo slovo na monitoru. Znate li zašto? Zato što za nešto bolje nemate ni sposobnost razumijevanja ni hrabrosti da uzviknete stop ludilu.
