Piše: Elis Bektaš
Bitke i ratovi na Balkanu po pravilu nikada ne završavaju. U Sjedinjenim Državama teško ćete danas pronaći čovjeka koji će vam sa gorčinom sapetom u facijalni grč govoriti o Getisburgu ili Alamu, kao što ćete u Velikoj Britaniji takođe teško pronaći nekoga da vam bitku kod Hejstingsa prepričava kao živ i nezavršen događaj. Na Balkanu, međutim, svakom se novorođenom naraštaju već na izlasku iz porodilišta na grbaču natovare bezbrojne bitke iz prošlosti, neke čak i vijekovima udaljene od sadašnjice, a od naraštaja se očekuje da ih proživljava svim svojim bićem i da im ustupi primat nad vlastitim iskustvima.
Još ako taj naraštaj zapadne da dobije svoj rat, eto prilike da se neposredno osvjedoči da su bitke iz prošlosti važnije i nedovršenije od onih koje je lično iskusio, ali tu nema razloga za povrijeđenost, jer će bitke i bojevi tog naraštaja mimetički oživjeti u vaniskustvu budućih naraštaja.
Jedna je bitka, međutim, ipak okončana. Istini za volju, trebalo je da prođe više od osam decenija od njenog vođenja da bismo je mogli proglasiti okončanom, ali njen ishod nije onakav kakvim ga predstavljaju istorija i istoriografija. Operacija Švarc, vođena od sredine maja do sredine juna 1943. godine na bitačnoj prostoriji koja je zahvatala širi rejon Sutjeske i Durmitora, bila je pokušaj njemačkog visokog komandovanja da partizanski pokret sa Brozom na čelu uništi i kao političku i vojnu snagu, a ujedno da pacifikuje snage lojalne kralju i njegovoj londonskoj vladi, jer je procijenjeno da bi u slučaju iskrcavanja Britanaca na Balkan i NOVJ i JVuO s njima stupili u saveznički odnos, premda je Broz razmatrao i druge opcije, svjestan da bi Britanci iskrcavanje vjerovatno pokušali iskoristiti za restituciju monarhije.
Elis Bektaš: Dezerter i Meri Popins
U zvaničnoj istoriji i istoriografiji socijalističke Jugoslavije koja je bila ugrađena u školske sadržaje, ta je ofanziva tretirana kao herojska epopeja i veličanstvena pobjeda partizanskog pokreta nad združenim okupatorskim i kvislinškim snagama koje su imale brojčanu nadmoć u omjeru 6 naprema 1. Nešto staloženiji i razumniji istoričari operaciju Švarc su posmatrali kao težak operativni poraz ali ujedno i kao stratešku pobjedu NOVJ, jer operacija nije ispunila jedan od svojih prioritetnih ciljeva – uništenje Vrhovnog štaba sa Brozom na čelu, čime je omogućeno da nakon kapitulacije Italije u jesen te godine dođe i do renesanse partizanskog pokreta. No kasniji razvoj događaja, sve do najnovijih raspleta, pokazuje da je tu operaciju nesumnjivo pobjedonosno okončao general Liters, jer su upravo ovih dana konačno ispunjeni njeni, s aspekta najvišeg njemačkog komandovanja, najvažniji ciljevi, oni koje Liters u svojoj operativnoj zapovijesti definiše kao nužnost sprečavanja partizanskog pokreta da ugrozi boksitna nalazišta zapadno od Neretve i rudne bazene u zapadnoj Srbiji. Tvorci i ideolozi Trećeg Rajha itekako su bili svjesni neugodne činjenice da njemačka teritorija nije bogata strateškim sirovinama nužnim za ispunjavanje ambicioznih i megalomanskih ciljeva družbe iz minhenske pivnice. Zbog toga je snabdijevanje tim sirovinama postalo pitanje svih pitanja, pa čak i pitanje života i smrti za nacistički projekt, a za odgovorima na to pitanje tragalo se na različite načine – trgovinom sa prijateljskim i neutralnim zemljama, eksploatacijom sa okupiranih područja, te proizvodnjom tih sirovina tamo gdje je to bilo moguće, kao u slučaju sintetičkih goriva.
Nepouzdanost tih izvora i nemogućnost da se obezbijedi kontinuiran priliv strateških sirovina u potrebnim količinama doveli su do gubljenja trke u naoružavanju a taj je poraz predstavljao jedan od veoma bitnih uzroka i preduslova kolapsa Trećeg Rajha.
Danas je situacija različita samo u tehnikalijama, ali načela i metabolizam strategije i njenih potreba i dalje su potpuno isti. Čelik, hrom, tungsten, olovo, nafta… i dalje su veoma bitne strateške sirovine, skupa s žitaricama i grahoricama, ali tom su se spisku danas pridružile i neke druge sirovine poput, recimo, litijuma koji je od krucijelnog značaja u mnogim oblastima namjenske proizvodnje i tehničkog održavanja.
Litijum se koristi ne samo za proizvodnju baterija velike energetske gustine koje se koriste tamo gdje su nužni energetski izvori visoke pouzdanosti, već je nužan i u proizvodnji legura za vazduhoplovstvo, kojima se postiže smanjenje težine uz značajno povećavanje izdržljivosti materijala, ali i u proizvodnji visokosofisticiranih goriva i maziva, pa čak i u izradi termonuklearnih oružja – u hidrogenskim bombama upravo je litijum deuterid taj koji reaguje sa deuterijomom i stvara tricijum, čime se dodatno podstiče fuzija.
Sa završetkom Hladnog rata, ujedinjena Njemačka transformisala je svoje oružane snage iz dotadašnjeg tromog teritorijalnog vojnog aparata sposobnog prevashodno za operativnu i stratešku defanzivu u sadejstvu sa saveznicama u veoma moderan vojni aparat fleksibilne organizacijsko-formacijske strukture i sa veoma mobilnom tehnikom, čime je ta vojska zadobila respektabilne kapacitete za ofanzivna dejstva na strateškom nivou. No to ne zadovoljava ambicije i apetite političke elite današnje Njemačke, predvođene Šolcom i Ursulom fon der Lejen. Ta elita želi još impresivnije oružane snage, pravdajući tu svoju želju potrebom odbrane od opasnosti sa Istoka, ali ne objašnjavajući zbog čega se uporno insistira na proizvodnji borbene tehnike koja je dominantno ofanzivna.
Antonije Kovačević: Nije reč o propagandnom triku, ovo se zaista desilo.
Poučena iskustvom svojih prethodnika iz minhenske pivnice, ta politička elita ne želi da se zatrčava grlom u jagode i nastoji da na vrijeme osigura izvore strateških sirovina za vojne potrebe. Litijuma za potrebe njemačke civilne industrije i njenog društva ima sasvim dovoljno na slobodnom tržištu – Australija, Čile, Argentina… i druge zemlje proizvode sasvim dovoljne količine tog dragocjenog alkalnog metala. Ali Šolc i njegova kamarila dobro znaju da nije nimalo mudro oslanjati se na nabavku sa slobodnog tržišta za potrebe namjenske odnosno vojne industrije koja sebi ne smije dopustiti zastoj u slučaju eventualnih poremećaja na tržištu.
Vučićevo otvaranje kapija Srbije za korporativnu eksploataciju litijuma znači da je Vučić Srbiju uveo u NATO, i to ne kao punopravnu članicu, već kao slugansku koloniju. Litijum koji će se eksploatisati u Srbiji po svoj će prilici završiti u produktima Rajnmetala, Kraus-Mafei Vegmana, Diel Difensa, TusenKrup Marine Sistema i Hensolta, a gdje će ti produkti završiti, ostaje da se vidi.
Ukoliko završe na evroazijskim stepama, kao i prije osamdesetak godina, biće zanimljivo slušati Vučićeva nastojanja da pomiri svoju deklarativnu ljubav za Rusiju sa podrškom sve agresivnijoj NATO vojnoj mašineriji. Uz Vučića, kapije ovdašnjih rudnih bazena zapadnim korporacijama nimalo diskretno nudi i Milorad Dodik, jedan od nominalno najzagriženijih protivnika NATO-a i najezgaltiranijih zaljubljenika u Rusiju.
Tako je, eto, general Rudolf Liters dočekao da bude ovjenčan lovorovim vijencem za pobjedu u operaciji vođenoj prije osamdesetjednu godinu na bitačnoj prostoriji u jugoistočnoj Bosni i Hercegovini i sjeverozapadnoj Crnoj Gori, s ciljem uništenja partizanskog pokreta pod vođstvom komunista i neutralisanja JVuO pod kraljevom vlašću, te s ciljem obezbjeđenja sirovinskih izvora na okupiranim teritorijama.
A svojevrsnu satisfakciju dočekao je i general Nedić, koji je još prije Drugog svjetskog rata bio djetinje ushićen i zaljubljen u megalomansku mašineriju nacističkog Trećeg Rajha i koji se danas ovaplotio u liku Aleksandra Vučića od kojeg se razlikuje samo po tome što je bio kvisling s okupatorom u zemlji, a Vučić je kvisling bez okupatora. Današnja se Srbija sve više i sve brže približava ideološkim i političkim idealima Nedićeve Srbije. No ostaje otvoreno pitanje, šta ako se jednog dana na njenim granicama opet pojave gardijski tenkovski korpusi pod komandom Kremlja
