Piše: Elis Bektaš
Karl Marks nesumnjivo je bio u pravu kada je, osvrćući se u svom 18. brimeru Luja Napoleona na Hegelovu opasku o ponavljanju istorije, dodao da je Hegel propustio ustvrditi kako se istorija prvi put javlja kao tragedija, a drugi put kao farsa. Slučaj operetskog trovanja Slobodana Praljka na današnji dan prije sedam godina i u sudnici haškog tribunala prilikom izricanja drugostepene presude za učešće u udruženom zločinačkom poduhvatu, kojim je ovaj mirnodopski teatarski radnik i ratni general želio sebe izjednačiti sa najmudrijim Atenjaninom, Sokratom, nije drugo do li najobičnija farsa, mučna i za gledati i za tumačiti.
Sokrat, koji u svojoj odbrani pred sudom preispituje ne samo optužbe koje mu se stavljaju na teret, već i sebe sama, jeste tragičan lik, ali je ujedno i putokaz za ono najuzvišenije u čovjeku. On odbija spas u vidu bijega i prihvata smrtnu osudu, ne zato što je smatrao da je ona pravedna, već zato što bi uzmicanjem pred njom obezvrijedio čitav svoj život i svoje učenje. A osuđen je na smrt jer je mlade ljude podučavao vrlinama i učio ih da preispituju autoritete, kako bi sami mogli razlučiti one istinske od onih lažnih.
Slobodan Praljak se, međutim, teatralno truje iz sasvim drugog razloga – zato što je on preispitivan kao autoritet. On tako ne staje uz bok Sokratu, već upravo Sokratovim tužiteljima, i svojom grotesknom predstavicom isporučuje ultimativni zahtjev za zaštitu svog autoriteta kao segmenta novohrvatskog nacionalnog mita. Praljak nije čovjek koji neznanje može isturiti kao opravdanje toga što odbija prihvatiti da je Sokrat optužen za oslobađanje ljudskog duha, a on da je optužen za najgnusnije zločine nad nemoćnima.
Zato je trovanje Slobodana Praljka samo farsa, i to veoma nedostojanstvena, i kao farsa će biti upamćeno u povijesti, bez obzira na njen ishod i na sva upinjanja njegovih istomišljenika da tom činu pridodaju neku drugu dimenziju. I ostaće upamćen kao dokaz da su među zločincima najmučniji, najljigaviji i dalekosežno najštetniji oni koji svoje zločinstvo zaogrću u plašt kulture, umjetnosti i humanizma.
