Piše: Elis Bektaš
Nedavna zbivanja u nizozemskom pograničnom području, gdje su se građani samoorganizovali kako bi zaustavljali vozila i kontrolisali putnike zbog migrantske krize, predstavljaju mnogo više od izolovanog incidenta. To je simptom ozbiljnog oboljenja. Pokazatelj da je došlo do nagrizanja i degeneracije temeljne funkcije evropskih država — da garantuju monopol na primjenu sile i sprovođenje zakona. Ministar za migracije je, u pokušaju balansiranja, pozvao građane da ne uzimaju zakon u svoje ruke, ali je dodao da „razumije njihovu frustraciju“. Upravo u toj rečenici leži jezgro problema.
Moderna država, još od Maksa Vebera, definisana je kroz svoj monopolski odnos prema sili i zakonima. Kada građani preuzimaju ulogu graničara i policajaca bez ikakvog pravnog mandata, bez protokola, bez nadzora i odgovornosti — država prestaje biti država i postaje birokratska ljuštura. Istovremeno, društveni vakuum ispunjava ono što najlakše klizi u njega: strah, bijes, kolektivna panika. Građanske straže, vigilanti, ad hoc patrole, sve češće po Evropi niču kao odgovor na realne prijetnje — ali bez institucionalnih alata oni postaju prijetnja po zakon, red, pravo i pravdu.
Institucije su na to sve češće nijeme ili birokratski inertne. Tvrde da rade „u skladu sa zakonom“ dok im se zakon ruši pred očima. I kada najviši zvaničnici izraze razumijevanje za ove pojave, šalju signal da se vlastito povlačenje iz nadležnosti normalizuje. To nije samo kapitulacija. To je poziv uličnim strukturama da preuzmu. Opasnost tu nije samo pravna. Ona je i etička. Danas se građani samoorganizuju da zaustavljaju vozila zbog migranata. Sutra će neko to činiti zbog seksualnih manjina, etničke pripadnosti, religijskih simbola ili političkih uvjerenja. Ako nije država ta koja određuje granice dozvoljenog djelovanja — onda ih više ne određuje niko. Ili ih određuje najglasniji, najagresivniji, najorganizovaniji.
Evropska država, kakvu poznajemo, bila je administrativno snažna upravo zato što je imala povjerenje u svoje institucije. Današnji trendovi ukazuju na gubitak i institucionalne kompetencije i povjerenja građana. Tako nastaje spirala urušavanja. Što je država slabija, to su građani ljući. Što su građani ljući, to su spremniji da preuzmu stvari u svoje ruke. A što ih više preuzimaju, to se država više povlači. Holandski slučaj, koji u sebi nosi sav potencijal da preraste u model koji će drugi pokušati da imitiraju, ne govori samo o migracijama. On govori o raspadu jednog poretka. I o njegovoj zamjeni onim što su evropske nacije doživjele u najgorim fazama svoje istorije — kada je ulica određivala pravdu, a zakon bio samo papir.
Država koja se ne usuđuje da sprovodi zakon — ili više nema znanja ni snage da to čini — gubi svoj legitimitet. A kada zakon počne da sprovodi rulja, granica između demokratije i raspadnutog društva nestaje. I tada više nije pitanje ko je u pravu, nego ko ima više pesnica, palica, noževa i cijevi. Zemlje Zapadnog Balkana, u kojima je granica između državnih struktura i organizovanog kriminala odavno postala osmotički propusna i u kojima razne udbe još uvijek kreiraju društvenu stvarnost, naročito su ranjive i lišene imuniteta pred takvim pojavama. U Srbiji Vučićeve parapolicijske falange već odavno zavode red, ali i u Bosni i Hercegovini sve su vidljiviji indikatori organizovanja neformalnih grupa koje sutra treba da preuzmu ulogu sprovođenja vlastitog zakona.
Za to vrijeme država kao struktura pristaje na vlastitu impotenciju u pogledu sprovođenja zakona i nastoji da produži svoj rok trajanja kroz ulogu investicijskog posrednika uz masnu proviziju. Takvo stanje nije alarmantno, odnosno davno je prestalo da bude takvo. Ono je, zahvaljujući nakaradnim temeljima na kojima su državni aparati sazdani, bezizlazno i nepopravljivo, jer je nemoguće popraviti nešto što je supstancijalno trulo. Čini se da Balkanu, po zakonitostima entropijske nužnosti, slijedi novi kolaps, koji uopšte ne mora uključivati ratove već će umjesto njih proizvesti stanje posvemašnjeg haosa, i tek će na razvalinama onoga što se danas izdaje za države biti moguće graditi nešto novo. A da li će to novo biti funkcionalnije i dugovječnije, ne zavisi samo od onih koji će to graditi, već i od onih za koje će se graditi. Ukoliko društvo iz korijena ne promijeni svoj odnos prema ideji javnog dobra, to novo će biti ovo staro. Jovo nanovo. Po zasluzi.
