Neka izreka kaže da odijelo ne čini čovjeka. Moj stav je da je skupoća odjeće direktno proporcionalna veličini unutrašnje šupljine nekog lica.
Borislav Pekić (Foto: Art anima)
Pažljivim pogledom znalca cijena markirane garderobe moglo bi da se procijeni koliko prosječnih srpskih plata na sebi, u jednoj kombinaciji, nose političari, a onda i shvatiti sa kolikim intelektualnim potencijalom rješavaju nacionalne (ili svoje) probleme.
Osim zimskog kaputa tražim od supruge da ništa ne smije da košta više od 4.000 dinara i jedino cipele mogu za neku stotinu da pređu ovu granicu. Sada ima i pantalona i košulja za po 800 – 1200 dinara, pa su i opušteniji uslovi prilikom izbora i kupovine.
To su moji stavovi o odeći i obući.
Iz te perspektive me je ganuo sljedeći spisak koji je Borislav Pekić poslao supruzi Ljiljani na pravdanje 14.1.1971. pred odlazak u London. Pismo je objavljeno u knjizi Korespodencija kao život – pisma Ljiljani #02, str. 387:
Ja sam napravio kratak spisak stvari koje bi eventualno prije polaska morao da kupim. Ovdje ti ga prilažem pa te molim da vidiš imaš li kakvu primjedbu ili sugestiju. Evo spiska, naravno da to sve ne moram kupiti, ali to je ono što bi možda bilo korisno da se tamo ne troše „devize“.
Zimske papuče (ove mi se raspadaju).
Još jedne duge gaće.
Potkošulja topla sa dugačkim rukavima (imam samo jednu).
Nekoliko toplih dokoljenica čarapa (imam samo dva para).
Navlaka za kišobran.
Sive pantalone (ove će za nedjelju – dvije ponovo da zinu na turu i više se na nevidljiv način neće moći krpiti pa ću ih nositi tamo po kući).
Više kutijica žileta.
Dvije – tri paste za brijanje.
Dezodorans.
Malo okruglo ogledalce (kao ono što smo imali pa se razbilo).
Kofer (ne znam još!)
Novčanik (ovaj mi se sasvim raspao).
To bi bilo otprilike sve. Piši imaš li nešto tome da dodaš ili oduzmeš.
Autor: Miroslav Zdravković (makroekonomija.org)
