Piše: Elis Bektaš
Svijet je prije dva i po milenijuma bio znatno jednostavnije mjesto. Učešće na olimpijskim igrama bilo je dopušteno isključivo muškarcima, dok su žene kažnjavane smrću čak i ako bi se samo u publici zatekle, a filosofi su se pitanjem identiteta bavili u prostoru ontologije, prirode i metafizike, nesvjesni da će u dalekoj budućnosti to pitanje postati ideološko.
Ipak, i tada je jedan događaj uzdrmao helensku društvenu svijest i nagovijestio takav razvoj događaja, koji vodi ka ideološkom ludilu. Kalipatira s Rodosa, prerušena u muškarca, prisustvovala je igrama u Elidi kao trener svog sina Peisiroda. Kada je razotkrivena, od pogubljenja je spasio ugled njenog oca, ranijeg olimpijskog pobjednika, te ugled njene braće i sinova, takođe čuvenih bokserskih šampiona. Ipak, zahvaljujući njoj donijet je zakon po kom su se i treneri, kao i sportisti, morali skidati do gole kože prilikom ulaska na borilišta.
U međuvremenu svijet se zakomplikovao. Naučna saznanja i društvene strukture grabile su krupnim koracima naprijed, ne uvijek rame uz rame i ne uvijek u pravcu humaniteta. Kada je otkrila snagu i utilitarnost pitanja kolektivnog identiteta, ideologija ga je čvrsto ščepala a potom razvlačila po rukama svojih brojnih otjelotvorenja, tjerajući mase da umjesto pitanja ko sam? postavljaju pitanje kome i čemu pripadam? dakle u čijoj sam vlasti?
Takvo iznevjeravanje humaniteta nužno je entropično i nužno je vodilo ka novoj burleski sa obala Sene, boks meču između Alžirke Iman Halif i Talijanke Anđele Karini i svemu što je pratilo taj meč. S obzirom na to da postoji sasvim dovoljno članaka koji se bave činjenicama vezanim za rod i pol alžirske bokserke, te kontroverznim i neusklađenim propozicijama različitih bokserskih federacija koje su dovele do njene prošlogodišnje diskvalifikacije sa svjetskog prvenstva, ja se time na ovom mjestu neću baviti. Biće dovoljno da kažem da Iman ima vaginu i jajnike, i da se pred tom činjenicom svaka dalja diskusija o njenom rodu i polu završava.
Rođen sam kao čovjek, osjećam se kao pas – Ko štiti moja prava?
Zgrožene reakcije svijeta, ogrezlog u ideološka i postideološka ludila, u kojima su se, između ostalih, Donald Tramp, Elon Mask i Nenad Čanak ujedinili u sažaljevanju talijanske tučarošice koja je predala meč i nimalo sportski se ponijela nakon predaje, govori nam mnogo više od jedne stvari. Prije svega, govori nam da su oni koji bi da budu društvena elita i predvodnici društva skloni da neugodno olako nasjednu na neprovjerene i prefabrikovane informacije, te da ne razumijevaju bazične pojmove, odnosno da njihovom razumijevanju pretpostavljaju svoje ideološke agende. Kraće rečeno, stvarnost je od drugorazrednog značaja u odnosu na lojalnost određenom rukavcu ideološkog ludila.
Dalje, govori nam da bi mnogi među društvenim i političkim elitama pitanje rodnog i polnog identiteta rado propisivali i ograničavali ideološkim kategorijama i na osnovu vlastite, po pravilu nakaradne i u stvarnosti neutemeljene, percepcije tog pitanja. Zbog toga je Iman Halif već sada šampionka pojmovnih olimpijskih igara, jer je obesmislila argumentaciju onih koji bi da njenu rodnost i njenu polnost smještaju u prostor ideološkog. A to kako se ona ili bilo ko drugi intimno osjeća, pitanje je koje ne smije imati svoje mjesto u legislativi kao obavezujuće.
Zgroženost dobrog dijela društvenih elita pred slučajem Iman Halif govori nam i da je tu riječ o združenoj idiotizaciji i amneziji, jer takvi odbijaju da shvate kako je sport sam po sebi devijacija od norme i da se on kao ljudska djelatnost protivi svakoj prosječnosti, uključujući tu i onu hormonalnu, ujedno zaboravljajući da je Iman Halif tek jedna u dugačkom nizu olimpijskih sportistkinja koje se mogu opisati kao – muškobanjaste. Naravno, sportske bi propozicije trebale dati odgovor na pitanje koliko se odstupanje u hormonalnom ustroju može tolerisati u određenom sportu, ali davanje tog odgovora definitivno nije posao za ideološke luđake koji bi da kroz ideologiju određuju granice ženstvenosti i muškosti, već je tu potreban združeni napor medicinske, sportske, antropološke i drugih struka.
No suštinski problem kog je osvijetlio slučaj Alžirke Iman Halif promakao je mnogima, čak i među onima koji su stali u njenu odbranu. Prilično korektna izjava portparola Međunarodnog olimpijskog komiteta Marka Adamsa završava rečenicom od koje mislećeg čovjeka podilazi jeza: „Neću da komentarišem pojedince. To je stvarno zlonamjerno i nepravedno. Ali samo bih rekao da svi koji učestvuju u ženskoj kategoriji poštuju pravila o podobnosti za takmičenje. U njihovim pasošima piše da su žene i to je nama dovoljno.“
Pitanje rodnog i polnog identiteta složeno je samo po sebi i na njega se ne mogu davati prosti odgovori koji pretenduju da budu univerzalno obavezujući, ali kada se to pitanje prepusti političkim autoritetima i represivnim mehanizmima, što države prevashodno jesu, onda ono može postati opasnije od oružja za masovno uništavanje, jer otvara prostor za ideološko i političko oktroisanje mnogih drugih identitarnih aspekata.
U nekom utopijskom, ili distopijskom, svijetu u kom bi sve pasoše izdavao jedan politički autoritet (premda u takvom svijetu pasoš ne bi bio ni potreban, jer ne bi bilo potrebe da se potvrda koju je izdao jedan politički autoritet prilikom prelaska granice stavlja na uvid drugom političkom autoritetu), taj bi dokument možda i mogao poslužiti kao validan dokaz rodnog i polnog identiteta. Međutim, pošto pasoše izdaju države koje nemaju usklađenu legislativu, taj komad papira ne bi smio biti osnov za utvrđivanje rodnog i polnog ideniteta na međunarodnim takmičenjima, jer bi sportisti i sportašice iz država sa manje liberalnom legislativom bili u nepovoljnom položaju u odnosu na svoje takmace iz država u kojima je zakon doveden do liberalnog paroksizma. Ostala žuljajuća i neugodna pitanja koja proističu iz pozivanja na pasoš kao na dokument kojim se ne dokazuju samo osnovni podaci (ime, mjesto rođenja, nacionalnost…) na ovom mjestu neću otvarati.
Iman Halif žrtva je udruženih strahova ideoloških luđaka – straha ultramodernih liberala da ih će obesmišljavanje ideoloških aspekata rodnog i polnog identiteta ostaviti bez moćnog ideološkog i političkog oruđa kojim se pažnja društvene svijesti skreće sa zaista bitnih pitanja i straha reakcionarnih tradicionalista pred ljudskim bićem, a prevashodno pred ženom, koji odbijaju da svoju ontologiju podvrgnu ropskom stisku prosječnosti i koji ne žele da ostanu unutar dodijeljenih društvenih uloga. Alžirka Iman nije smjerna ženica o kakvoj Dučić snatri u svojim pjesmama, koja strpljivo čeka muža i koja je svjesna da je svrha njenog postojanja da udovolji svom muškarcu. I možda je upravo zbog toga Iman više žena nego što današnji svijet to može pojmiti.
Iman je ujedno i žrtva zajedničkog straha i ultramodernih liberalnih i reakcionarnih tradicionalnih društvenih i političkih elita – straha da će čovjek sebi ponovo postaviti vječito pitanje – ko sam ja i po čemu sam ja to što jesam? umjesto pitanja kome i čemu pripadam i u čijoj sam vlasti?
A da je moguće otrgnuti se iz stiska ideološkog ludila, pokazuje i to što se talijanska velterašica Anđela Karini pokajala zbog svog nesportskog ponašanja i što je uputila izvinjenje svojoj alžirskoj protivnici, pokazujući tako da ipak – ima muda za ljudskost. Probajte i vi potražiti ta svoja muda, ako vas baš nije strah da ćete skupa s njima u sebi pronaći i ponešto za šta vjerujete da pripada isključivo ženama.
