Piše: Elis Bektaš
U fantastičnom svijetu profesora Baltazara sve je moguće osim da se zoveš Todor i da ujedno ne nosiš pendrek. U tom pastelnom univerzumu čije probleme rješava aparat koji pucketa i svijetli, a konflikt se završava humornim i za sve benefitnim sporazumom, likovi nose imena Fabijan, Sebastijan, Viktor, Martin, Hanibal… Grad je apstraktan, ali to bi mogao biti bilo koji jugoslovenski grad iz budućnosti kakva nikada nije došla. Civilizovan, urban, kultivisan. I nimalo balkanski.
Ipak, tu je Todor. Saobraćajni milicioner. Jedini koji nosi ime koje u salcburškom kafeu neće privući pažnju. Todor ne izmišlja ništa. On ne svira čudni instrument. Ne nosi leptir mašnu. On reguliše i zviždi. On podiže palicu i spušta je. Dok ostali imaju složene psihološke profile i ekscentrične hobije, Todor je funkcija. Red i pravilo. Tvrdi ostatak nečega što svijet profesora Baltazara i njegovih živopisnih drugara pokušava da zaboravi.
Ironija, naravno, leži u tome da je baš Todor ono bez čega Baltazarov grad ne može funkcionisati. Dok Fabijan sanjari, Todor sklanja auto sa pješačkog prelaza. Dok Sebastijan piše poeziju, Todor piše kazne. On je podsjetnik da se poredak održava ne samo čudom, već i naredbom.
Diskretni šarm šovinizma u ovom crtanom filmu nije sadržan u eksplicitnom veličanju jedne nacije ili etnije. Naprotiv, Baltazar je simbol multikulturalne i nadnacionalne Jugoslavije, one koja, izuzev kao ideološki konstrukt, nikada nije postojala. Taj izopačeni šarm leži u zadržavanju nacionalnog kao domaćeg, konkretnog, balkanskog samo u funkcijama reda, kontrole, hijerarhije. Baltazarov svijet može biti globalan, svjetski, evropski — ali red mora održavati Todor.
U tom smislu, Todor nije samo milicioner. On je metafora. Za ono što se trpi, ali se ne slavi. Za ono što je blisko, ali ne i poželjno. Za narod koji će asfaltirati put do utopije, ali neće kročiti u nju. Taj korak nije mu dopušten, jer se ne zove dražesno i evropski. Danas u Baltazarovom gradu milicioneri nose neka druga imena, a Fabijani i Sebastijani nastoje da zaborave da se Tompson zove tako priprosto – Marko.
Tompson slavi Oluju, ali profesor Baltazar je taj koji je Oluju nagovijestio. Možda bi taj nagovještaj bio na vrijeme shvaćen da se nije obraćao samo djeci. Čak i kada su ga gledali odrasli, on se i tada obraćao djeci. Jer je Balkan područje vječite infantilnosti koja nikada ništa ne shvaća na vrijeme. Da stvar bude još tužnija, ta infantilnost ništa ne shvaća ni sa zakašnjenjem.
