U svakoj društvenoj i povijesnoj prekretnici, pa čak i pri znatno manje dramatičnim i prediktivnim društvenim promjenama, uvijek je misleći duh taj koji mora upregnuti sve svoje snage na posao prilagođavanja i na pionirski mukotrpan napor da pronađe svoje mjesto u novom društvenom koordinatnom sistemu, ne bi li tako očuvao barem privid nade da će jednom pronaći i vlastitu svrhu i ne bi li izbjegao da se njegov marginalizam, kao jedini mogući vid postojanja mislećeg bića, ne pretvori u otpadništvo ili, još gore, u saobraznost i pristanak.
Za to vrijeme, ni vrh ni podnožje društvene piramide nemaju nikakvu potrebu za adaptacijom, izuzev u polju ideološkog, odnosno, još preciznije rečeno, demagoškog, jer su i vrh i podnožje te piramide, dakle i vladajuća elita, pri čemu pod ovom sintagmom valja posmatrati ne samo nominalne praktikante funkcije vlasti, već i čitav sloj imućnika, nekadašnjih vlastelina, a današnjih kapitalista, i prosti puk, uvijek vođeni elementarnim nagonima koje opravdavaju mnijenjem i maglovitim predodžbama jer za mišljenjem ne smiju posegnuti pošto bi ono bilo pogubno za njih, te emotivnim refleksom jer ni za autentičnim osjećanjima iz istog razloga ne smiju posegnuti.
Misleći čovjek svoje preživljavanje ne slavi, već ga podvrgava sumnji. Vladajuća elita i prosti puk poznaju, međutim, samo jednu vrstu sumnje, onu koja čak i ne zaslužuje da bude nazvana tim imenom, jer je ona u osnovi strah od mišljenja i od vremena kao toka povijesti, a to odsustvo sumnje i taj imanentni strah saveznici su nagonu i skupa s njim olakšavaju preživljavanje, taj kumir i vladajuće elite i prostog puka.
Zato je vladajućoj eliti i prostom puku uvijek lako, čak i kada misle da stenju u agoniji, jer ostaju izvan zastrašujućeg i beskonačnog lavirinta mišljenja i jer je njihovim nagonima i njihovim plitkim, elementarnim predodžbama uvijek sve poznato i razumljivo, odnosno uvijek imaju duboko i nepokolebljivo vjerovanje da im je sve poznato i razumljivo, dok je mislećem čovjeku uvijek neljudski teško, jer je njemu poznato i shvaćeno samo alat, a njegova ontologija, skupa s njegovom metafizikom, uvijek leži u nepoznatom.
Zbog toga povijest pamti razdoblja u kojima je mišljenje bilo svedeno na incident ili na onespokojavajuću šutnju, dočim ne pamti razdoblja bez vladajućih elita i prostog puka, niti pamti da je ikada došlo do njihove supstancijalne metamorfoze. Nemojte imati zablude, i vladajuća elita i prosti puk uvijek su isti, uvijek je to samo biološka masa oblikovana vlastitim nagonima i vlastitim strahovima i uvijek će biti samo to i jedini način da se ta masa konačno pomjeri ka ljudskosti jeste da se mišljenje kao svjetski duh zavjetuje da se više neće baviti njome.
Bez mišljenja kom bi bila objekt ta bi biološka masa, sačinjena od vladajućih elita i prostog puka, jednostavno prestala postojati. Odnosno, možda bi postojala na način na koji postoje, recimo, skakavci ili komarci, ali gubljenje statusa objekta mišljenja oduzelo bi joj i svijest o sebi kao o vrsti u potrazi za vlastitom zadaćom i vlastitom svrhom. No takav zavodljivi rasplet nemojte očekivati, već se spremite na novo povijesno razdoblje, koje je već počelo i u kojem je mišljenje incident, i neka vas ne iznenadi ako se to razdoblje pretvori u vječnost.
Bilo bi pretenciozno ustvrditi da će mišljenje zauvijek ostati u samotnom odmetništvu, ali ako nekada ponovo digne glavu i znatiželjno priđe masama, ono će biti toliko različito od ovoga što se danas doživljava kao mišljenje, da ga mi ne bismo mogli prepoznati kao mišljenje. No uvjeren sam da bi taj odnos bio reciprocitetan i da ni to buduće mišljenje nas ne bi moglo prepoznati kao ljude, jer ovo što jesmo, to su nekakvi mutanti ozračeni znanjem koje je moglo biti korisno i dragocijeno da nije pretvoreno u parareligijski instrumentarij i koje nas je potčinilo sebi onako kao što automobil potčini svog vlasnika, utiskujući u nas strah da ćemo ostati siromašni znanjem, strah koji je možda i zauvijek prekrio onaj plamičak ljudskosti u našim utrobama i pretvorio nas u naivne i minimalističke crteže ljudi na zidovima ove civilizacijske pećine.
Elis Bektaš
