Piše: Elis Bektaš
Postoji jedna zgodna i sasvim slučajna sličnost u geografiji: i Švajcarska i Crna Gora planinske su zemlje. Ali tu svaka sličnost prestaje, jer švajcarske su planine nastanjene građanskom i nacionalnom sviješću a crnogorske mitopoetikom.
Švajcarska je, zahvaljujući Viljemu Telu, naučila da se protiv tiranije može ustati i bez mržnje. Crna Gora, zahvaljujući pogrešnom čitanju Njegoša, naučila je da se čak i ljubav a kamoli mržnja moraju potvrđivati metkom.
Žitelji Švajcarske shvatili su da se sloboda brani od vlasti, kako tuđinske tako i domaće. Žitelji Crne Gore i dalje vjeruju da se sloboda brani od drugih naroda.
Viljem Tel ubija u ime slobode, dakle po imperativu višeg reda. Ali ubija samo jednom — i samo tiranina. Njegova borba nije protiv nacije, nego protiv nepravde. Zato je Švajcarcima u naslijeđe ostavio tradiciju da na biračka mjesta ne izlaze sa mržnjom već sa zahtjevom da se zakoni sprovode i da institucije rade svoj posao.
U Crnoj Gori, ali i u zemljama sa kojima se ona dotiče, zakon je često samo parola kojom se opravdava mitomanija. Švajcarska vjeruje institucijama, jer institucije čine osviješteni ljudi. Crna Gora ne vjeruje ljudima, jer je ljudskost opasnost po mit. A kada se mit jednom razgoliti, nema tog zakona koji će sačuvati dugo uzgajanu iluziju časti.
Njegoš u svemu tome ne snosi nikakvu krivnju. Krivci su oni koji su pjesnika i vladara sveli na ideologa po mjeri vlastitih zabluda, a njegove stihove pretočili u – uputstvo za upotrebu. U rukama svijesti koja se plaši sumnje, Gorski vijenac je postao oružje, postao je kolektivni testament u kom je izopačeno poimanje časti zamijenilo odgovornost, a jednako izopačeno poimanje junaštva zamijenilo je mišljenje.
Zahvaljujući pogrešnom i nakaradnom čitanju Njegoša, oružje u Crnoj Gori ne čuva ni život ni imetak, već identitet i zablude koje ga okružuju. A svaka diskusija o ograničenju prava na oružje doživljava se kao napad na čitav narod. Jer tu se sve što je lično, a pogotovo mišljenje koje je uvijek i nužno lično, proglašava izdajom kolektivnog.
U Švajcarskoj oružje je stvar povjerenja. Tamo se ni država ni društvo ne plaše da će građani poludjeti od slobode. Puška ili pištolj u kući nisu prijetnja, već dokaz da i država i društvo vjeruju u zrelost građanina.
U Crnoj Gori stvar je dramatično različita, u njoj se oružje drži kao relikvija a ne kao utilitarno sredstvo čija je upotreba propisana i ograničena zakonom. Relikvija kojom se čuva mitski identitet a ne vlastiti integritet. Zato zakon o posjedovanju oružja u Crnoj Gori, pogotovo ovako labav kakav je trenutno, ne može prikriti činjenicu da je oružje tu simbol nedoraslosti i dokaz da se tu sloboda još uvijek doživljava kao pravo na nasilje a ne kao odgovornost.
Viljem Tel je heroj jer sumnja u sebe sama. Loš Njegošev čitalac je nasilnik jer sumnju doživljava kao slabost. Heroj poseže za nasiljem da bi odbranio etički zakon u sebi i odbranjenog ga predao zajednici. Nasilnik poseže za nasiljem da bi potvrdio pripadnost zajednici.
Telov čin rađa građansku i nacionalnu svijest. Pogrešno čitanje Njegoša rađa paranoju. Sjećanje na Tela odgaja slobodne ljude, pogrešno čitanje Njegoša odgaja vječite patriote, ali one koji nemaju svijest o vlastitoj zemlji u polju realnog već strasno ljube odraz neke nepostojeće otadžbine iz prošlosti, odraz koji ne izvire iz stvarnosti već je ideološki konstrukt.
Švajcarska sebi može da priušti liberalne zakone o oružju jer je njeno društvo davno naučilo da oružje nije identitet. U Crnoj Gori prinuđena je, uslijed mitomanije, na liberalne zakone kojima, što tragični cetinjski slučajevi zorno pokazuju, nije dorasla, a svaki pokušaj donošenja strožeg zakona bio bi shvaćen kao veleizdaja.
U zemlji u kojoj je mit jači od Ustava, svaki pokušaj racionalizacije i humanizma zvuči kao jeres. U zemlji u kojoj je heroj tabuizirana paradigma važnija i od građanina i od same nacije oružje nije funkcionalno sredstvo već zavjetno naslijeđe.
Švajcarska vjeruje svojim građanima jer svoj narod ne posmatra kroz prizmu mita. Crna Gora ne vjeruje ni sebi samoj jer narod posmatra kroz svoje mitove a građanina posmatra kao sumnjivca ili čak kao izdajnika. Zato žitelj Švajcarske u puški ili pištolju vidi povjerenje a žitelj Crne Gore u njima vidi alibi.
Između Viljema Tela i lošeg, pogrešnog čitanja Gorskog vijenca ne stoje dvije tradicije, već dva načina postojanja: jedan koji zna da je sloboda proces, i drugi koji još uvijek misli da je sloboda — kuršum koji čeka prst na obaraču.
Zbog svega toga Crnoj Gori nije od životnog značaja samo novi zakon o oružju, koji bi slijedio pozitivna iskustva Japana, Singapura, Mađarske, Velike Britanije… već i kopernikanski obrat u prostoru obrazovanja, ali i, prije svega i iznad svega, profesionalizacija institucija nadležnih za sprovođenje zakona i njihova purifikacija od korova partitokratije, pri čemu mnogi korijeni tog korova sežu čak i u prethodne vlasti.
Svaki zakon, ma koliko bio strog i pravičan, ostaće mrtvo slovo na papiru ukoliko ga ne prati sazrijevanje društvene svijesti, ukoliko u društvu ne prevlada svijest da je život u odnosu na mitomaniju vrijednost višeg reda.
