Piše: Elis Bektaš
U svojoj kolumni Veliki i mali u raljama nafte i plina Slobodan Šoja besprijekorno je objasnio mehanizme energetske politike odnosno energetsku zavisnost kao novi model okupacije. I Vučić i Dodik su prinuđeni da odbace svoje ekstatično glumljeno rusofilstvo i pristanu na zahtjeve Vašingtona, odnosno na zamjenu jeftinijeg ruskog plina neuporedivo skupljim američkim, čime su se priključili tradicionalno proameričkim vlastima u Zagrebu i Sarajevu a zauzvrat će dobiti koncesiju na satrapstvo i neograničeni produžetak svoje vladavine, te amnestiju za svaku domaću prljavštinu i poganluk. To ne treba nikog da čudi – Vašington svakako nikada nije iskreno smatrao da su demokratija i modernitet vrijednosti za male države i narode i nikada nije bio gadljiv na korištenje usluga lokalnih moćnika pa čak ni diktatora.
No takva pozicija apsolutne energetske zavisnosti otvara mogućnost za još dublji problem u budućnosti, odnosno za eksplicitnu ucjenu koja bi mogla biti ispostavljena vlastima u ovdašnjim pseudodržavama – ukoliko nam ne stavite na raspolaganje vojsku kao topovsko meso za naše ratove ostavićemo vas bez energenata. Samo potpuno naivan idealist može vjerovati da te vlasti na raspolaganju imaju bilo kakav mehanizam kojim bi se suprotstavili takvoj ucjeni. Nažalost, ni društva, duboko podijeljena i fragmentirana i sa preslabim ekonomijama, te sa duboko korumpiranim i potkupljivim političkim elitama na vlasti, takođe nemaju na raspolaganju nikakav mehanizam otpora.
Štaviše, stanje oružanih aparata u Bosni i Hercegovini i u Srbiji ne predstavlja nikakvu prepreku ispunjavanju tog hipotetičkog zahtjeva u budućnosti. Oružane snage BiH odavno se nalaze u formalnom partnerskom odnosu sa NATO savezom a Dodik je u visoku političku orbitu lansirao Anu Trišić-Babić, svoju dugogodišnju savjetnicu i žestoku pobornicu pristupanja tom savezu. Vojska Srbije, premda nominalno neutralna, supstancijalno je, u organizaciono-formacijskom, koncepcijskom pa i doktrinarnom pogledu, oblikovana američkom vojnom mišlju, a ujedno je i materijalno, dakle logistički, neuporedivo kompatibilnija za zapadnim nego sa istočnim vojskama. Vojska Srbije ujedno je dovoljno velika da bude iskoristiva i dovoljno mala da bude prinuđena na poslušnost.
Elis Bektaš: Tužna i nadasve istinita pripovest o zlatokosom dečaku Ernstu Hajnesu
Južna interkonekcija tako postaje okupacioni aparat koji nema potrebu za okupacionim trupama – tu će ulogu obavljati domaće oružane snage u službi vazalnih vlasti. Ovaj model nije nov, Poljska, Rumunija, baltičke zemlje… već su prošli put od energetske zavisnosti do potpune vojno-bezbjednosne poslušnosti. U Gruziji i Moldaviji energenti su iskorišteni kao poluga za disciplinovanje političkih elita, a Irak je još od 2003. godine podvrgnut potpunoj kolonizaciji, ne samo vojnoj već i energetskoj. Zapadni Balkan, dakle, ne predstavlja nikakav izuzetak već samo novu etapu energetskog i korporativnog neokolonijalizma.
Kada budu suočene sa zahtjevima za učešće u vojnim operacijama, svako eventualno kolebanje vlasti da ekspeditivno odgovore na njih biće izloženo trenutnom disciplinovanju i prinuđeno na egzaltirane izjave odanosti zajedničkim vrijednostima. U protivnom će veoma lako biti zamijenjene drugim poslušnicima, kojima politički primitivna i neosviještena društva nikada nisu oskudijevala.
U svakom slučaju, Federacija BiH bi veoma lako mogla platiti cijenu svog brzopletog i lakomog prozapadnjaštva, a Republika Srpska i Srbija cijenu svog hinjenog rusofilstva. Ni jedan ni drugi stav nisu bili plod političke osviještenosti već političke i identitarne zapuštenosti i diznijevske infantilnosti zbog čega je i bilo moguće da se dođe do tačke u kojoj će se narodi po drutšvenim mrežama svađati oko identitarnih pitanja dok ih njihove elite uvode u neokolonijalno energetsko ropstvo, a možda i u ratove za tuđe interese.
