Piše: Elis Bektaš
Školski odbor OŠ Fra Didak Buntić iz Čitluka još sredinom marta donio je odluku kojom se učenicima tokom boravka u školi zabranjuju mobilni telefoni, kozmetika i konzumiranje energetskih i alkoholnih pića te opojnih sredstava uključujući tu i duhanske proizvode kao i električne cigarete, a ta odluka na snagu stupa danas.
Malo šta, kao taj očajnički čin nastavničkog i roditeljskog vijeća jedne provincijske pučke škole, svjedoči dubinu sveprožimajućeg raspada i propasti društva, nacije i države kao funkcionalnih kategorija koje, barem u svojoj idealnoj formi, počivaju na ideji javnog dobra.
Prije svega, potrebno je razumjeti da zakoni i propisi, kao obligatorne i ograničavajuće norme, nastaju kada se za njima ukaže potreba. Bilo bi budalasto u Bosni i Hercegovini donositi zakon o zabrani izlovljavanja plavih kitova iz prostog razloga što u toj zemlji, pa čak i u njenom sićušnom akvatoriju, tih morskih džinova jednostavno – nema.
To znači da se pučka škola u Čitluku suočila sa obrascem učeničkog ponašanja koji je ugrozio funkcionisanje škole, ali i samu ideju škole kao obrazovne i vaspitne ustanove, pa se u rješavanju tog problema moralo pribjeći rigidnoj i eksplicitnoj zabrani. Malo je, međutim, vjerovatno da je takav obrazac učeničkog ponašanja prisutan samo u Čitluku pa se samo od sebe nameće pitanje zašto taj problem nije rješavan sistematski i preko nadležnog ministarstva, na nivou kantona ili čitavog entiteta.
Odgovor je bolno jednostavan – izabrane političke elite i administrativni aparat koji su one uspostavile davno su izgubili sposobnost sagledavanja stvarnosti, skupa sa sposobnošću razumijevanja ideja društva, nacije i države, a usput su izgubile i svaki osjećaj odgovornosti prema javnosti. Za te elite i njihove servante, bez obzira da li je riječ o onima u Mostaru, Sarajevu ili Banjaluci, društvo, nacija i država odavno su samo izanđale floskule za opsjenjivanje sluđenog biračkog tijela koje, baš kao ni njegovi izabrani predstavnici, ne shvaća šta je to što povezuje društvo, naciju i državu. A povezuje ih – zakon. I ništa drugo.
Problem koji je upravu čitlučke pučke škole potaknuo na akciju nije prisutan samo u Čitluku, pa ga stoga ne bi trebalo ni samo tu rješavati. Između ostalog i stoga što je takva odluka nedopustivo selektivna i diskriminatorna, odnosno što čitlučkim učenicima uskraćuje ono što je učenicima u drugim školama još uvijek dopušteno. Pored toga, postavlja se pitanje koliko je u 21. vijeku opravdano i dopušteno djeci nametati restriktivne obrasce ponašanja, a odgovor na to pitanje morao bi doći iz dubokog interdisciplinarnog uvida koji objedinjava filozofiju prava, sociologiju, etiku i pedagogiju.
Na kraju krajeva, s kojim pravom se učenicima smije ograničavati i osporavati ambicija da postanu starlete, influenseri, estradne zvijezde… i da oponašaju uzore koji im se nude gradeći tako svoje buduće karijere. U društvu posunovraćenih vrijednosti u kom je jedan Ramo Isak ministar unutrašnjih poslova a jedan Tompson masovno obožavana zvijezda mobilni telefoni i lakirani nokti u učionicama daleko su najmanji problem.
Pokušaj da se oktroisanjem u jednoj provincijskoj pučkoj školi očuvaju i preporode tradicionalne pa i, zašto ne reći, katoličke vrijednosti, dok političke elite iskazuju rudimentarnu kurcobolju za ideju javnog dobra i prezir prema svakoj odgovornosti, ma koliko nekom izgledao opravdan, ustvari je usmjeren protiv interesa učenika te škole jer im oduzima priliku da se, poput svojih vršnjaka iz drugih škola, već od najmlađe dobi pripremaju za život u društvu u kom se političari goste prženim čovječjim ribicama i u kom su glas na biračkom mjestu i lajk na društvenoj mreži postali važniji od samog života.
Izvor: Novi Tribun
